Nova šansa - |Završena| #2

29. dio

■BARTOL POV■

Mnogo sam vremena propustio, previše je vremena dobio, ali sada je vrijeme da sve to zaustavim. Ona mene nije zaustavila onaj dan kada sam se ženio, ali ja ću spriječiti njezin kontakt s njim. Ne želim da u životu žene koju volim postoji drugi muškarac, a pogotovo ne da se približava mom sinu!

"Tata će se vratiti brzo.."

Nježno prstima pređem niz njezin maleni, bucmasti obraščić te ostavim sitan poljubac prije nego što izađem iz sobe. Siguran sam da će se Teodor dobro brinuti o njoj te je zbog toga ostavljam kod njega. Bojim se šta bi bilo kada bi je ostavio Dijani, svakim danom je sve gora i gora. Život s njom se ne može živjeti.

"Jesi li siguran da želiš otići kod nje ili bi možda mogao pronaći drugi način?"

Odmahnem glavom dok izvlačim stolicu i polako se smještam na nju.

"Ne dolazi u obzir. Previše sam vremena izgubio na čekanje."

Pruži mi pivo prije nego što odgovori na moje riječi. Ima li uopće odgovora? Šta bi mi trebao reći? Nisam otišao kada sam trebao, ali nije ni sada kasno. Vratiti ću je sebi po cijenu svega.. iako bi to značilo da moram njega skloniti, uraditi ću to. Najgori način je ipak način i bolje od toga da nema nikakvog načina, zar ne?

Ako si pametan, skloniti ćeš se sam od njih i nećeš sebi dozvoliti da pogineš, a ako nisi. Neće mi te biti žao ni sekunde. Njihovo mjesto je pored mene i to ću nam omogućiti.

"Šta ćeš joj reći?"

Podignem obrvu nakon njegovog pitanja i nagnem se na stolicu, uz duboki uzdah. Imam joj mnogo toga reći, izgubili smo godine života.

"Tražiti ću da razgovaramo."

Klimnem glavom sam sebi, a onda nastavim u mislima redajući scene.

"Kupiti ću joj cvijeće jer ne želim otići praznih ruku na njezina vrata. Sinu ću dati ček s novcem, ona najbolje zna šta mu treba."

Teodor je pratio svaku moju riječ kao i pokret, a u njegovim očima su se smjenjivale emocije. Koliko sam puta njega razočarao u životu, a ipak je ostao pored mene.. želim da su Linda i naš sin pored nas. Želim da imamo sretnu porodicu, zaslužujemo sve četvero to.

"Samo želim da mi duša nađe mir.. mnogo mi nedostaju, brate."

Spustim pogled jer sam u nekim situacijama od njega dobijao odgovore koji mi se nisu dopadali, na moju prethodno izjavljenu rečenicu. Ovaj dan nije predviđen za negativne misli. Danas ću ih vidjeti.

"Uraditi ću sve što budem trebao samo da mi se vrati."

"Bilo bi bolje da do ovoga nije ni došlo."

Izjavi potpuno hladno kao da nisam svjestan da je u pravu. Ne bih izabrao da oženim Dijanu samo da sam znao kako moj otac nije dužan njezinom. Ne postoji način zbog kojeg bi ga mogao poslati u zatvor. Sada je kasno za to. Vrijeme se ne može vratiti, ali je budućnost u mojim rukama.

"Idem."

Ustanem naglo sa stolice te još jednom pogledam u njega koji se također ustao i čekao da krenem.

"Neću ulaziti u sobu da ne probudim Martu, a ti je čuvaj."

"Zbog nje, ne moraš brinuti. U sigurnim je rukama, ništa joj neće nedostajati, ali gledaj šta radiš."

Klimnem glavom potvrdno, ne znajući da li me je uopće vidio jer sam se kretao prema vratima. Otkucaji srca su postajali sve ubrzaniji, toliko da mi se knegla počela stvarati u grlo i gušila me je. Udahnem duboko, ali onda čujem njegove riječi.

"Marti ne treba život bez tebe jer bi opet bila prepuštena sudbini. Bartol.."

Njegova čvrsta ruka se nađe na mom ramenu dok me gleda tamnim pogledom. Ozbiljan je.

"Ne smiješ uraditi ništa što bi te moglo skloniti od Marte."

"Znam."

"Udaranje, psovanje i problemi ti ne trebaju. Drži se dalje od Maksima."

"Hoću kada se on bude držao dalje od Linde i mog sina."

Obadvijema rukama me je uzeo za ramena i prodrmao, ali sam ostao pri svojoj odluci. Ako trebam ubiti Maksima, to ću i uraditi

"Marta te treba. Pored Dijane bi joj se moglo svašta desiti!"

Udahnem duboko i zagrlim ga bratski te se na takav način pozdravim s njim te izađem iz stana. Teodor govori istinu, ali ne mogu je prihvatiti kao što ne mogu prihvatiti ni to da moram biti miran kada ih vidim zajedno. Možda ih neću ni vidjeti zajedno. Uskoro ćemo vidjeti. Sjednem za volan i stisnem gas te se ubrzo nađem ispred najbliže cvjećara.

"Dobar dan. Trebao bih jedan buket crvenih ruža?"

Nisam imao vremena da čekam te sam odmah rekao šta mi trebao, a žena koja je radila, nakon pozdrava krene za poslom.

"Može li ovaj?"

"Može. Hvala!"

Ostavim novac na kasi te bez čekanja na kusur, izađem i krenem prema mjestu gdje me čeka drugi dio mene. Na ovo mjesto nisam ni zalazio, a sada sam tu. Grčevi su me gutali, ali sam ih pokušao zanemariti. Strah od onoga što će biti me plaši kao što nije ništa u životu. Parkiram automobil te uzmem cvijeće i krenem prema ulazu njezine zgrade. Šta će se desiti kada me vidi? Postoji li nada ili želja da me vidi? Nedostajem li i ja njoj kao što ona nedostaje meni?