Nova šansa - |Završena| #2

Uvod

■LINDA POV■

Dlanom lijeve ruke prelazim preko već ogromnog stomaka dok gledamo naše odraze u ogledalo. Njegova blizina je sve što mi treba u životu, shvatila sam prije nekoliko godina i ne znam kako bih živjela da ga nemam. Znam da sam ga na početku gurala od sebe jer sam mislila da ga ne zaslužujem, da zaslužuje mnogo bolju i ljepšu djevojku od mene. Ni on nije htio da prizna šta osjeća jer je bio u totalnom krivu i mislio da ne osjećam isto što i on. Mislio je da mi se ne sviđa. Zar je moguće da se nekome ne sviđa osoba koju kao da je sami Bog pravio bez greške.

Bili smo prijatelji.

Ali prijatelji koji su ljubav probali.

Koji su uživali u prijateljstvu.

Ali ni približno kao u ljubavi.

U svim tim slatkim riječima, toplim zagrljajima i poljupcima koji su u isto vrijeme ledili krv u žilama, a poslije toga izazivali ogromnu strast.

Usnama mi očeše vrat, ostavljajući kratak poljubac koji je bio sasvim dovoljan da mi izmami osmijeh na lice. Glavu zadrži na mom ramenu te nastavimo s gledanjem, nas troje u ogledalo.

Troje.

Tko bi rekao da će nas tako brzo biti troje.

Iskrena da budem, nismo radili na tome.

Željeli smo se useliti u naš stan.

Početi živjeti zajedno.

Graditi budućnost, zajedno sa sobom.

Ali Bog nam je poslao malo čudo.

I neka je!

Sada smo mu neizmijerno zahvalni.
Ne želimo zamišljati drugačiji život.

"Jedva čekam da ga vidim, ljubavi."

Glas mu je vrištao od sreće, a kako i ne bi, ovo smo željeli nakon nekoliko godina, a sada nam se želja ostvaruje! Čak brže nego što smo je i zaželjeli.

"Mislim da će mi ova dva mjeseca do poroda proći duže nego prethodnih sedam.."

Ruku polako spusti na moj zglob pa me okrene prema sebi. Spojim nam poglede te se počnem ogledati u smeđim safirima. Caklile su se i sada, kao i onog prvog dana dana kada smo odlučili da počnemo vezu.

"Strpiti ćemo se.. ne ostaje nam ništa drugo, ali.."

Podigne dlan te ga spusti na moj obraz nakon čega kažiprstom počne da klizi niz njega uz riječi.

"Želim da se čuvaš, još više.. još bolje nego do sada."

"A ti me nećeš čuvati?"

Riječi same skliznu s usana, uvijek mi je malo njegove pažnje, bilo da se radi o riječima, dodirima.. malo mi je. Ne mogu da ga se zadovoljim čak ni sada. Možda neću moći ni za čitav život da se zadovoljim njegovih usana.

"Hoću, čuvati ću vas."

Dok je jedan dlan nježno prelazio preko obraza, drugi je isto radio samo na stomaku.

Čuvati će nas.

On i ja.. i naše malo čudo.

Moj Bartol.

Moj životni saputnik.

Život.

Ljubav.

Smisao.

Sreća.

Jedini razlog koji mi je potreban za sreću.. pored malog nestaška u stomaku. Koji je svakim danom nemirniji. Ponekad pomislim da ću ga upisati u fudbal čim prohoda jer mnogo voli da šuta.. bar mene u stomak.

"Ne mogu zamisliti život bez tebe, Linda. Ne znam ni gdje bi bio, ni šta bi radio."

Mislim isto što i on, ali neću mu to reći.. svakako zna, često mi čita osjećaje iz očiju. Nekada se i postidim koliko me dobro zna.

"Kada se vratim samo u.."

Spustim prste preko njegovih usana, ne dozvoljavajući mu da izgovori riječi koje bole obadvoje, a tek pomisao na taj dio života. Ne, ne želim ni na trenutke da se vratimo na to.

"Nemoj se vraćati u prošlost."

"Kako bih živio da sam te izgubio?"

Pričvrstim pogled za njegov i blago odmahnem glavom.

"Nikada me nećeš izgubiti. Uvijek ću biti samo tvoja, Bartol."

Usne mi se razvuku u kratak osmijeh, ali u očima se još uvijek oslikavala tuga. Bog mi je svjedok kako sam provodila vrijeme bez njega. Taj dio života nisam živjela, čak šta više samo sam ga preživljavala.. borila sam se za vazduh jer ni disati bez njega ne mogu.

"A šta je s tobom? Hoćeš li opet otići drugoj?"

Mrzila sam sebe u trenutcima kada ga zamislim s nekom drugom djevojkom. Nisam spremna da prolazim kroz isto, jednostavno ne mogu. Neću nikada ni biti spremna na to. Razara me. Njegov mračni pogled utjera trnce u tijelo, a ruka mu se nađe na mojoj. Možda nije ni bio svjestan da me jače drži i ujedno steže, toliko da osjećam blage bolove.

"Moraš li svaki put spomenuti taj dio..?"

Glas mu je dublji, glasniji, oštriji, a napetost između nas svakim sekundom sve veća. Počinjem teško da dišem. Ne želim da se svađamo! Ali spomenula sam jer je i on meni isto pitanje postavio.. samo što ga nikada nisam ostavila, a i ne bih dok je on to već uradio. Možda bi opet isto uradio da se nađe u identičnoj situaciji. Često su ove misli u glavi, zbog straha da ga ne izgubim opet.

"Ako ne možeš preći preko toga, ne moraš, ali koji vrag je spominješ?"

Tonovi njegovog glasa su bili sve glasniji, ni sama ne znam zašto.

"Boli te kada je spomenem?"

Njegov stisak na ruci postaje sve jači, a ni moje podbadanje dečka ispred mene ne prestaje.

"Zašto postavljaš bespotrebna pitanja kada te pitam hoćeš li otići drugom?"

Oči su mu sijevale kao i glas koji je munjama pržio slušne kanale.

"Nisu bespotrebna. Otišao si drugoj, nije isključeno da ne možeš otići još jednom."

"Ako tako misliš. Zašto si sa mnom?"

Zato što te jebeno volim. Zato sam s tobom. Isti je razlog i zbog kojeg sam prešla preko svega u prošlosti.. ali nije mi bilo nimalo lako.

"Usuđuješ se da me pitaš zašto sam s tobom?"

Nisam više mogla izdržati. Bijes je kipio u meni. Povisila sam ton i ja na njega.

"Ako me ne voliš. Idi od mene."

Sada sam pukla. Suza za suzom je silazila niz obraze. Želi li da odem od njega ili govori samo da vidi kako ću postupiti?

"Znaš da te volim. Prokleto te volim!"

"Ali mi ne vjeruješ pa mi takva ljubav ne treba."

"Kako možeš bezobrazno da se ponašaš prema meni nakon svega što sam ti oprostila?"

Riječi su nosile težinu, ali ne samo s moje strane.. i njegove su to isto radile. U trenutku se razgovor pretvorio u raspravu. Postali smo zvijeri koje čekaju da skoče jedna na drugu. Jedna će braniti sebe, a druga sebe pa ćemo vidjeti koja će pobijediti. Hoće li tako biti i s nama ili ćemo spustiti zidove i zagrliti jedno drugo, a započetu raspravu ostaviti iza nas?