Nova šansa - |Završena| #2

27. dio

■BARTOL POV■

Svakim danom me nervira sve više i više da počinje prelaziti granice. Oduzeo sam joj kartice i blokirao pristup mojim karticama. Troši i za ono što joj treba, ali i za ono što joj ne treba.

"Nećeš mi dati da imam novac?"

Prekrštenih ruku stoji ispred mene i gleda me ispod obrva. Da nije žalosno sve kroz šta prolazim, nasmijao bih se od srca.

"Imati ćeš onoliko koliko ti je potrebno."

Pokušam što smirenije odgovoriti jer mi snage ponestaje. Svađe su svakodnevnica od prvog dana zajedničkog života. Ne može se ovo ni nazvati životom, ali paklom može. Još uvijek nepomično stoji u jednom mjestu i ne znam šta čeka. Zašto ne ode?

"Imam prijedlog za tebe."

Osjećaj kada već unaprijed znaš da ćeš se iznervirati, šta god da kaže. Teško je od nje dobiti korisnu riječ, o validnoj ideji da ne pričam.

"Hoćeš da ga čuješ?"

Neću, ali ćeš ga svakako reći tako da mi nema nikakve koristi ako kažem da ne želim čuti šta imaš za reći.

"Je li, ljubavi moja?"

Prevrnem očima. Nekada se pitam, plaća li je netko da mi vadi živac po živac. Već na samom početku sam joj rekao da mi ne tepa, da me ne zove tim patetičnim nadimcima nego imenom, ali kao da nisam nikada rekao da ne volim nadimke.

"Želim da se preselimo."

Ciničan smijeh mi siđe s usana. Znao sam da njezine riječi neće imati nikakvu osnovu. Samo njoj može pasti na pamet ideja da idem negdje drugo živjeti, a u mom gradu su mi firme i stanovi, ali.. kada bi ona samo pokušala da razmisli prije nego što kaže. Bilo bi od velike koriste.

"Možemo ići u Berlin da živimo.."

I ne samo da bih grad promijenio nego bi cjelokupnu državu promijenio kada bi otišao. Odakle joj ove sulude ideje, zaista me zanima?

"Odakle ti ta ideja?"

Osmijehne se široko i dođe do mene pa pokuša ruke spustiti na moja ramena, ali joj ne dozvolim. Nema potrebe da me dira.

"Zašto da živim u istom gradu s onim kopiletom."

Kap koja je prelila čašu je zadnja riječ koju je izgovorila. Ustanem pa je uzmem za ramena i stresem. Ima sreće što je žensko, a ja na žene ne podižem ruku.. da je muško, potukao bih se bez razmišljanja.

"Nikada više da to nisi rekla. To dijete je moj sin i pazi šta govoriš da ne bi izašla iz ovog stana."

"Tvoj je, nije moj i meni ne treba. Želim da odemo jer neću da ih sretnem."

Koliko ovu djevojku nisam mogao da podnesem, sada je ne mogu podnijeti dva puta više. Njezino razmišljanje je nepodnošljivo kao i ponašanje. Ne treba mi ovo, mislim meni ovo od početka nije trebalo, a tek nakon ovih riječi.

"Ne želim da mi se obraćaš više."

Naglasim svaku riječ posebno kako bi ih ozbiljno shvatila.

"Ja ću nam spremiti stvari, a ti nađi stan u Berlinu."

Možda da potraži psihološku pomoć jer joj je potrebna? Ako je ona ne potraži, uskoro će meni trebati jer ću biti lud. S njom se ne može boraviti u istoj kući, kamo li u istoj prostoriji.

"Marta i ja nigdje ne idemo. Tebi ako se ide, znaš gdje su vrata i sretno."

Bijes mi je sve više kolao venama, a naša rasprava je postajala sve glasnija i glasnija. Probuditi ćemo kćerku, uplašiti će se jer galamimo. Ne treba mi to. Krenem izaći no ona me uhvati za ruku.

"Ne mogu živjeti u istom gradu s njima, Bartol. Ne mogu!"

Padne na pod i počne plakati uz jecaje. Gledam u nju, ne znajući šta da uradim.

"Mrzim tvoje dijete jer ga je rodila ona. Ne mogu podnijeti da me ne želiš prihvatiti, a vrijeme prolazi."

Nisam želio da čučnem pored nje jer to nije zaslužila niti sam imao šta da kažem na njezine riječi.

"Fizički sam je sklonila od tebe, ali psihički mi ne dozvoljavaš. Ne želiš da je zaboraviš."

Jecala je sve više i jače dok je govorila istinu. Uspjela je skloniti fizički, ali iz srca i misli nikada neće. Postala je svjesna toga.

"Nije da ne možeš zaboraviti nego ne želiš. Prokleto ne želiš."

Udarala je rukama od pod, a meni je u mislila bila samo Marta i njezino spavanje.

"Dijete spava. Ne pravi buku."

Opomenem je na što mi odgovori.

"Čak ti je i to usvojeno derište važnije od mene."

"Nikada mi nećeš biti važna, Dijana. Trebala si toga biti svjesna kada si nas sviju slagala. Govorio sam ti više puta da od mene nećeš dobiti ljubav, ali ti nisi slušala. Šta je sada?"

Gledala me je s poda dok su suze još uvijek kvasile njezine obraze.

"Samo želim da me pokušaš zavoljeti, moći ćeš jer i ja tebe želim da volim."

"Da tebe zavolim, moram nju prestati da volim, a ja je nikada neću prestati voliti tako da samim tim imaš odgovor. Nikada te neću ni pokušati zavoliti, a o tome da te volim suludo je razgovarati."