Nova šansa - |Završena| #2

95. dio

■SOFIJA POV■

Ležim na krevetu i pokušavam postati svjesna svega što se dešavalo u zadnjih nekoliko dana.
Bartol i Linda su se pomirili. Iskrena da budem, znala sam da će se to dogoditi, samo je bilo pitanje vremena. Pomirili bi se oni davno samo da nisam stajala između njih i ubijeđivala je kako treba biti s Maksimom. Pogriješila sam.. ali sam priznala svoju grešku.
Maksim je završio u zatvoru s Dijanom. Tko bi rekao da će se to dogoditi? Oni.. zajedno.. u zatvoru. Nikada nisam mogla ni pomisliti da bi mogli imati nešto, ali na kraju se ispostavilo da su u vezi i da imaju planove kako će nauditi Lindi i Bartolu.

U zadnje vrijeme moji su izbori pogrešni. Ostavila sam Teodora zbog drugog dečka za kojeg sam mislila da ću biti sretnija jer ima možda malo više novca od dečka koji leži pored mene. Šta sam dobila? Mogla sam biti fizički povrijeđena da nije bilo Teodora. Došao je odmah, bez oklijevanja i pokazao mi šta znači voljeti nekoga. Teodor me je naučio šta je definicija ljubavi.

Kako bih podnijela sve što se desilo da nije bilo njega? Kako bih podnijela mračne dane i još mračnije noći u bolnici dok mi se najbolja drugarica borila za život.. borila da se vrati nama? Ne bih mogla podnijeti. Njegova snaga mi je omogućila da se borim i ne posustajem. On me je držao čvrsto i nije dozvolio da pokleknem.

Dosta razmišljanja! Vrijeme je da se vratim u stvarni život i sadašnjost. Prošlost je s razlogom iza leđa te tamo treba ostati, ali biti svjestan činjenice koja ukazuje na to koliko su ti određene osobe pomogle.. koje su bile tu kada se život rušio. Teodor je također lutao negdje daleko, ali osmijeh na njegovom licu je govorio da misli o sretnim stvarima i situacijama.

"O čemu razmišljaš, zgodni?"

Mišići jedne ruke su mu se ocrtavali ispod majice, a drugom je čuvao moju ruku, isprepletenih prstiju. Naše ruke odgovaraju jedne drugima, što znači da smo suđeni jedno drugom, zar ne? Sve i da nije tako. Promijeniti ću život, ali zadržati ću ga pored sebe.

"Sretan sam, Sofija."

Izgovori riječi pa mu se i po glasu osjeti doza sreće. Naslonim glavu na njegova prsa, ali lica okrenutog prema njemu jer ga želim gledati. Poželjela sam trenutke u kojima pripadamo jedno drugom. Nedostajali su mi svo ovo vrijeme.

"Bartol je napokon dobio ono što je želio.. znaš? Ne znaš koliko je flaša iskapio do dna.. ne znaš koliko je suza bilo. Ne znaš je*eno koliko ga je boljelo."

Nisam znala, istina je, ali sam po Teodorovim riječima mogla osjetiti kako se osjećao. Ove riječi su nosile težinu.

"Ali znam ja.. prošao sam s njim kroz to sve i sada smo dočekali da nas svjetlost obasja."

Opet se na njegovom licu pojavio osmijeh, a pogled je spojio s mojim. Divila sam se njegovoj ljepoti, kao i umijeću iskazivanja emocija kroz riječi. Nikada nisam bila spretna u tome.

"Siguran sam da je i Linda patila, ma koliko god se ti trudila poreći."

"Istina je. Priznajem."

Ispravi se tek toliko da me primi za obraze i spoji nam usne. Uzvratila sam poljubac jer sam samo čekala na njega.. ali ubrzo se odmakeo od mojih usana.

"Opet smo nas četvero kao nekada.. uz još dva prelijepa bića uz nas. Ne želim da se ikada rastanemo, ali želim.."

"Šta želiš?"

Nestrpljivost je poznata za mene pa sam ga tako i ovaj put prekinula u pola rečenice, nekulturno, ali želim što prije čuti šta on želi. Možda mogu da uradim nešto za njegovu sreću kao što je on uradio mnogo toga za našu. Vrijeme je da i njemu sreća pokuca na vrata.

"Želim da i mi osnujemo porodicu. Želim dijete, Sofija."

Zavladala je tišina na nekoliko trenutaka. Toplina mi je obasula tijelo što sam čula ove riječi, ali isto tako i doza hladnoće jer sam se plašila uloge koja će me dočekati ako ostanem trudna.. ali želim djecu s njim.

"Želje su obostrane."

Poslije ovih riječi je nastupilo vrijeme u kojem su se čuli samo naši uzdasi tokom poljubaca, a onda.. skinula sam mu majicu i usnama počela obilježavati njegov vrat pa sve do donjeg dijela stomaka. Ostavljala sam poljupce i čula par uzdaha.. dok se nisu uloge zamijenile. Sada sam ja bila ispod njega i u njegovom vlasništvu.

"Uvijek ćeš biti samo moja?"

Kao da već ne zna da želim zauvijek biti njegova, ali možda bi se nekada trebale ponoviti stvari koje se već znaju. Privučem ga u kratak poljubac zatim izgovorim.

"Zauvijek ću biti samo tvoja, Teodore."

Znao je kada mu se obratim naglašavajući ime da sam ozbiljna, isto kao što sam i ja znala da kada kaže moje ime da nema zezanja. Gledali smo se u oči, nismo skretali poglede ni na trenutke. Ovo su naši trenutci i želim da ih se sjećamo kada ostarimo.

"Obećaj mi, Sofija."

"Misliš li da bih mogla prolaziti opet kroz sve što sam bez tebe?"

"Je li opet misliš samo na sebe?"

Sjaj ispod punih usana se pokaže.

"Nikada više ne bih mogla dozvoliti da budeš tužan zbog mene.. a i gdje ću kada mi je mjesto pored tebe?"