Nova šansa - |Završena| #2

18. dio

■BARTOL POV■

Trebam pronaći pravi način kako bih došao do Linde i našeg sina, a do tada ću barem otkriti istinu svojim roditeljima. Pokušao sam tokom večere da što manje mislim na njih dvoje jer se moram posvetiti trenutnoj situaciji koja ne smije izmaketi kontroli.

Dijana je sjedila pored mene dok su preko puta nas sjedili moji roditelji zajedno s njezinim roditeljima. Marta spava u sobi i na oprezu sam, ako počne plakati, ustati ću po nju.

"Prije nego što bude večera. Dijana ima nešto za vas."

Njezin pogled me je sasijekao na pola, ali više joj ništa ne vrijedi. Želim da se sazna istina.

"Slušamo te, Dijana."

Obrati joj se moj otac, na što ona samo nabaci osmijeh na lice. Njezini roditelji kao da znaju šta će izgovoriti pa šute.

"Dijana!"

Opomenem je.

"Dobro. Imam da vam kažem nešto."

"Trudna si, mila?"

Moja mama zaista zna da kaže pogrešnu stvar kada najmanje treba.

"Da je tvoj sin aktivniji u krevetu, možda bih i bila trudna."

Ona nema poštovanja ni prema kome, iako se svi trude prema njoj biti bolji nego što zaslužuje. Mama ju je samo pogledala i više ništa nije rekla dok je tata i dalje čekao šta ima da kaže. Znala je po mom pogledu da neće biti dobro ako sljedeća rečenica ne bude ono što treba da kaže.

"Slagala sam. Bartolov otac nije dužan mom."

Tišina koja se mogla rezati nožem nastane u prostoriji kada Dijana saopšti istinu. Maske su pale, a mučnu tišinu prekine Martin plač koji je dolazio iz sobe. Ustanem i odem u sobu pa uzmem Martu i počnem da je ljuljuškam. Tiho otvaranje vrata mi privuče pažnju. U sobu je ušao moj otac kojem se po licu vidjelo da mu ništa nije jasno. Da si bolje vodio računa o svojim papirima, ne bi nam mogli uraditi što su uradili.

"Sine.."

Dozove me pa klimnem glavom, pokušavajući mu reći da ćemo razgovarati nakon što spustim Martu u krevetac. Sačeka me da je uspavam pa zajedno sa mnom izađe na balkon njezine sobe.

"Šta je ono rekla, sine..?"

Naslonim ruke na metalnu ogradu balkona i pogledam u nebo. Koja zvijezda je moja i šta nosi u sebi? Kakva mi je sudbina? Ima li pod ovim nebom, malo sreće za mene?

"Istinu."

Kratko, ali sasvim dovoljno da odgovorim na pitanje.

"Znači da.."

Nisam dozvolio da završio. Svi su mi krivi što sam bez Linde i sina, na sviju sam ljuta i nervozan.. osim na sebe koji sam zbog toga najviše kriv.

"Da, znači da smo slagani. Isto kao što znači da sam je oženio, a  nisam morao."

"Možeš da se razvedeš jer te je lagala."

Cinično se nasmijem uz riječi.

"Hoću li dobiti mogućnost da promijenim prošlost ako se razvedem?"

Tati ništa nije jasno, a kako i da bude.. kada ni ne zna da je postao deda.

"Hoće li tada moj sin biti pored mene?"

"Šta.. ti.."

"Postao sam otac."

Privuče me sebi u zagrljaj te me potapše po leđima u znak čestitanja.

"Čestitam, sine."

Vrištao bih i sada, i svaki put kada pomislim na nas troje.. ili na njih dvoje.

"Kako se zove?"

Odmahnem glavom.

"Žalosno, ali istinito. Ne znam kako mi se zove sin."

Spusti glavu ka betonu nakon mojih riječi. Osjeća li se i on krivim za sve što se dogodilo? Ironija je što se možemo svi osjećate krivima pa čak i Dijana i njezini roditelji, ali sve će ostati identično.

"Hoćeš li mi nekada moći oprostiti, sine? Doveo sam te u takvu situaciju da ostaneš bez djevojke koja ti je značila.. uskratio sam ti mogućnost da ne provodiš prve dane sa svojim sinom."

"Ta djevojka mi znači i dan danas. Ja volim Lindu i šta god u životu uradim. Nikada je neću prestati voliti."

Grlo mi se stezalo sve više kao što su i ruke stezale ogradu sve jače, a pogled je bio daleko.. tamo s njima dvoje.

"Žao mi je, Bartol."

"Moj sin će odrastati pored drugog čovjeka. Ubija me sama pomisao na to, oče!"

Dobijem njegov pogled.. pun nejasnoće.

"Maksim je pored njih. Ima ulogu koja meni pripada. Da ih zaštiti od svega lošeg, a ja je nisam uspio zaštiti od sopstvene izdaje."

"On nikada neće moći biti otac tvom djetetu, sine. Spreman sam na sve, ako treba i da ga sklonim sa zemlje, ali moje unuče neće odgajati drugi muškarac."