Nova šansa - |Završena| #2

87. dio

■LINDA POV■

Na moj zahtjev, Sofija je rekla Maksimu da dođe. Želim riješiti s njim sve što je ostalo neriješeno. Ušao je u sobu, pun sebe, ne znajući šta imam u planu. Glave podignute visoko, pokazivao je stav.

"Ljubavi, došao sam."

Sjedne na stolicu pored kreveta pa pokuša uzeti moju ruku, ali sklonim je prije nego osjetim dodir koji je možda do sada dirao neku drugu. Ne treba mi to.

"Sjetila sam se svega."

Obratim mu se, gledajući pravo u njegove oči boje neba koje su na trenutke potamnile. Zbog čega? Možda je mislio da se nikada neću sjetiti.

"Pa to je lijepa vijest."

Sada se pokušava napraviti da mi nije ništa uradio? Ne razumijem njegovo ponašanje, ali moje strpljenje je postajalo sve tanje svakim narednim trenutkom.

"Naravno da jeste. Koliko dugo me varaš?"

Bljesak iz njegovih očiju bi me trebao zasijeniti, tako izgleda, ali tako neće biti. Ispravim se u sjedeći položaj, leđa naslonjenih na krevet i plahte povlačeći ka sebi. Ne želim da me gleda u ovom stanju.

"Šta to pričaš, Linda? Tko te vara?"

Sreća je bila na njegovoj strani pa mi je bio dovoljno daleko da ga ne mogu ošamariti. Možda je bolje jer ne želim ni takav kontakt s njim.

"Zbog čega me lažeš cijelo vrijeme?"

Odmahne glavom, nastavljajući glumiti da ne zna o čemu govorim, a zna.. itekako zna. Strpljenja mi ponestaje, a njegova gluma ne manjka.

"Ne lažem te. Znaš da te volim i da nikada ne bih uradio ništa što će nas razdvojiti."

Sve jače sam držala plahtu. Pokušavajući izbaciti bijes iz sebe.

"S nama je gotovo. Zbog toga sam te zvala da dođeš."

"Kako misliš gotovo?"

Podigne obrvu visoko.

"Tako kako sam rekla. Nismo više zajedno."

"Ali ja.."

"Nema potrebe da govoriš više ništa. Možeš otići."

Ustane sa stolice i sjedne na krevet, pokušavajući me uzeti za ruku, ali odmah je sklonim.

"Da se nisi usudio."

"Saslušaj me."

Prekrijem uši rukama i odmahnem glavom, a on pogled spusti na pod te glavu obuhvati rukama, naslanjajući ih na koljena. Šta sada pokušava? Biti nevina žrtva.

"Nemam ništa s njom. Ono mi je sestra."

Gromoglasan smijeh odjekne sobom u kojoj se vodio besmislen razgovor.

"Vidjela sam Katarinu. Nije plava."

"Ofarbala se."

"Kao i ti svim bojama, ali šteta znam da me lažeš. Možeš da odeš."

Podigne glavu i usmijeri pogled ka meni. Zategnuta koža lica pokaže da je ozbiljan, ali i ja sam. Ne želim provesti više ni trenutka pored njega. Ne zaslužuje moje vrijeme.

"Linda."

Pokažem rukom ka vratima.

"Izađi. Ne želim te slušati."

"Ali volim te."

"Ne varaš osobu koju voliš. Ne praviš je budalom. Ne lažeš je. Sve mi to radiš. Zbog toga otiđi."

Bila sam iskrena prema njemu, a šta sam od njega dobila? Laži. Proklete laži.. i prevaru. Ako nije ništa osjećao prema meni, nije trebao ni biti sa mnom. Nismo trebali ulaziti u vezu, ali zašto bi bio iskren kada me može povrijediti? Njegovo ponašanje prema meni se nije svodilo samo na prazne riječi, dokazivao mi je da mu značim.. ali sve je bila gluma. Ako može jedan oskar za dobro odigranu ulogu onda ga dodijelite njemu.

Znao je moj život.. skoro pa čitav, znao je sve i opet mi je uradio tako groznu stvar. Nisam imala želju da ga gledam, ali ni da ga čujem.. samo sam željela da ode i tada ću biti sretna.. nadam se.

"Neću više nikada."

"Ne vjerujem ti."

Riječi same skliznu bez razmišljanja. Ne mogu preći preko prevare jer će se opet dogoditi, a i ako se ne dogodi. Uvijek ću biti na oprezu gdje je i da li vrijeme provodi s nekom drugom. Ne treba mi to.

"Samo ovaj put, Linda."

"Ne, Maksime. Želim da se odmorim tako da ću ti još jednom reći da izađeš i to neka bude zadnji put."

Nisam ni trebala ponavljati, ustao je te uz samo jedno klimanje glavom, krenuo prema vratima kroz koja je izašao za nekoliko sekundi.