Nova šansa - |Završena| #2

14. dio

■SOFIJA POV■

"Želim da ih vidim, Sofija. Imam pravo!"

"Rekla sam ti da neću pokazati sliku, Teodore. Ne budi dosadan!"

Tko je od nas dvoje bio glasniji ne bih znala reći. Inzistirao je da vidi Lindu i bebu, ali mu nisam dozvolila. Ne bih ni saznao da nisam krenula Lindi u bolnicu, a da mi se nije našao ispred vrata u tom trenutku. Nosila sam im poklone, a on je odmah znao o čemu se radi kada je vidio ukrasnu tortu od pelena.

"I ja sam se družio s njom."

Pogledom me je ubijao, ali nije mogao biti jači od mene. Mislim da sam najbolja kada se svađam.

"Dok tvoj najbolji drug.."

Ironično izgovorim pa spustim prst na njegova prsa i nastavim.

"Nije odlučio da joj uništi život!"

Kao da su mu strijele izlazile iz očiju i pogađale me samo što nijedna nije mogla ni da me očeše. Navikla sam da budem hladna. Život me naučio.

"Jesam li ja kriv što se on tako ponio prema njoj? Misliš da mi nije krivo zbog svega što je uradio?"

"Vas dvojica ste isti."

Izjavim potpuno sigurna u svoje riječi. Nekada se pitam, u šta sam se zaljubila? Šta me je privuklo na njemu da se zaljubim?

"Nikada te ne bih ostavio zbog druge."

Ali ja bih tebe ostavila zbog drugog, neće mi pasti teško.. pogotovo ako u potpunosti osvojim svog milionera.

"Znaš koliko te volim."

Podignem obrvu i približim mu se za korak.

"Ali to ne znači da nisi kreten kao Bartol."

Otpuhne nervozno pa ruke spusti na moje bokove. Nekada sam se ježila od ovih dodira, ali sada ne.. pogotovo ne u trenutnoj situaciji.

"Kako joj se zove sin? Je li mu ime dala po ocu?"

Izgleda da tiho izgovorene riječi otiđi u najdublje dijelove mozga. Podignem ruku ka njegovom obrazu, ali je zaustavio.. ljuta.

"Kako se usuđuješ, Sofija?"

"Pazi kakva pitanja mi postavljaš, Teodore. Sigurno nije zaslužio da djetetu dadne njegovo ime. Prljavo ime."

Ubijali smo se pogledima. Kada bi u pravom smislu mogli pogledi da ubiju, zaista ne znam tko bi od nas dvoje prvi pao na pod.

"Zašto je prljavo? Šta ti je ime krivo?"

"Sve što ima veze s njim mi je krivo. Čak i ti."

Uperim prst u njega. On samo podigne obrvu visoko uz riječi.

"Nisam ništa uradio ni tebi ni njoj."

"Problem je što nisi, a mogao si. Trebao si ga zaustaviti. Jedini si ga mogao spriječiti u tome da oženi onu.. nemam riječi za nju."

Klimne glavom potvrdno, ali njegove riječi nisu dale potvrdan odgovor.

"Misliš da ga nisam pokušao spriječiti? Da nisam vodio bitku s njim? Jesam! Prokleto jesam, ali nije vrijedio."

Znam da je radio sve što je bilo u njegovoj moći da zaustavi Bartola, ali ništa nije pomoglo. Oženio je drugu ženu i uništio majku vlastitog djeteta.

"Da si našao pravi način, zaustavio bi ga."

Potpuno sam sigurna u svoje riječi. Sve se može kada se hoće.

"Mogli su da budu sretni, ali znaš šta.."

Nekoliko trenutaka tišine i njegov pogled koji je pokazao koliko jedva čeka da čuje šta ću sljedeći reći.

"Bolje je što nisu. Linda zaslužuje mnogo bolju osobu nego što je Bartol.."

"Da ne zaslužuje možda onog šugavog Maksima?"

Ruka mi je poletila ka njegovom obrazu i tu je završila.

"Nikada ti neću dozvoliti da vrijeđaš osobe koje su mi bitne."

Gledao me je razočarao. Bijesno. Oči su mu sijevale.

"I da.. Linda zaslužuje baš osobu poput Maksima!"

"Prestani! Samo prestani."

Njegov glas je bio toliko visok da sam pomislila da ću izgubiti sluh. Nikada ga u životu nisam čula da ovoliko glasno govori.

"Neću prestati jer govorim istinu."

Ne bojim ga se niti ću se ikada bojati muške osobe.

"Tvrdoglava si toliko da se s tobom više ne može ni razgovarati."

"Osoba poput tebe ni ne zaslužuje razgovor sa mnom."

Izgovorim. Uvijek sam udarcem vraćala na udarac. Nikada se nisam povukla i prestala voditi raspravu pa neću ni sada.

"Zašto nam radiš ovo, Sofija? Neka si prokleta."

"Već sam prokleta jer sam s tobom."

Otvorim ulazna vrata i rukom mu pokažem da izađe.

"Dosta je za danas. Možeš ići!"