Nova šansa - |Završena| #2

12. dio

■LINDA POV■

"Moraš slušati kako ćeš disati ako želiš da sama sebi pomogneš."

Odzvanjale su mi riječi u ušima, ali nisam mogla. Kao da me netko noževima reže. Mislim da ću umrijeti. Noge su mi podignute i široko raširene, a kosti mi se raspadaju. Cijelo tijelo mi se raspada.

"Nemoj vrištati. Gubiš snagu!"

Opominjali su me, a suze i jecaji nisu prestajali. Maksim me je držao za ruku dok sam ga stezala sve jače i jače. Lakše mi je što nisam sama.. što je pored mene. Zbog njega sam jača. Pomaže mi!

"Ti to možeš.."

Tiho mi je govorio, jednom rukom me čuvajući za ruku, a drugom nježno prelazeći preko lica.

"Napni se! Ajde, jače!"

Radila sam šta mi govore, a onda.. kao da su me sijekli, osjetim da mi donji dio tijela gori.. šta ako umrem? Šta ako ne preživim? Suza za suzom je klizila niz obraz. Šta ako ne uspijem donijeti na svijet dijete? Možda nisam sposobna..

"Još jednom i gotovo!"

Poslušala sam, a onda.. govorili su mi istinu. Čuo se plač bebe, nisam se ni snašla, a beba.. moja beba mi je ležala na prsima. Nove suze su se skupljale i pronalazile mjesto na obrazima, ali ovaj put su to bile suze radosnice.

"Bebo.."

Nježno ostavim poljubac na njegovoj ručici, a potom su ga doktori uzeli i počeli s pretragama kao što su i mene sašili.

"Čestitam, postala si mama.."

Njegove riječi me natjeraju da se stresem, od jeze.. i postanem svjesna svega što se upravo desilo. Pustim mu ruku te nam spojim poglede.

"Hvala ti.."

Voljela bih da i ja njemu čestitam jednog dana jer uloga roditelja je posebna, a on zaslužuje da bude sretan. Da pronađe djevojku koja će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu.

Zaboravila sam na sve bolove, na apsolutno sve kroz šta sam prošla kada sam ugledala svog sina.
Sin.
Sin.
Sin.
Odzvanjava mi u ušima. Postala sam majka. Sada sam bogata. Veće bogatstvo od njega mi ne treba, ne mogu ni da ga imam. Dijete je najveće bogatstvo. Hvala Ti, Bože!

"Sada trebaš da odmoriš, odspavaj pa ćemo ti donijeti bebu.."

Klimnem glavom.

"A otac može da nas sačeka na hodniku."

"Beba ne.."

Maksim me jače stisne za ruku pa odgovori.

"U redu. Biti ću na hodniku."

Pogledam u njega, na što samo blago klimne glavom. Zbog čega radi sve ovo? Zašto je dobar prema nama, kada ja nisam dobra prema njemu..

Odvezli su me u sobu. Bio je uz mene sve dok ga medicinska sestra nije.. istjerala.

"Vratiti ću se čim mi dozvole."

Prije nego što izađe, obrati mi se uz kratak osmijeh. Da li je sve u redu s mojom bebom? Kada ću saznati? Kako da zaspem ako ne znam da je dobro?

Dok sam razmišljala, san me je prevario. Zaspala sam.

■ ■ ■

Naglo otvorim oči i shvatim da sam zaspala iako sam se opirala, protivila, nisam uspjela. Umor je bio jači od mene. Gdje mi je sin, gdje su doktori? Krenem da ustanem, a onda osjetim stisak na ruci. Okrenem se i vidim Maksima.

Zar je moguće da nisam vidjela momka koji sjedi pored mene? Gdje su mi misli? Udahnem duboko i vratim se u ležeći položaj. Hoću li dozvoliti mraku da opravda to što ga nisam vidjela..?

"Jesi li se odmorila.. barem malo?"

Vidim li dozu straha u njegovim očima? Šta se dešava?

"Kako mi je sin?"

"Dobro je, hvala Bogu."

Osmijeh mu se pojavi na licu.. a zatim i moj. Lakše mi je duši kada čujem da je dobro.

"Bio sam s njim."

On je bio s mojim sinom dok sam ja spavala. Kakva sam majka? Ne. Ne mogu ovo sebi oprostiti.

"Linda.. trebamo razgovarati."

Odmahnem glavom. Ne želim da razgovaramo.

"Želim da ga vidim."

"Rekli su da ga možemo vidjeti opet tek kada svane."

Otpuhnem iznervirano zrak koji mi se skupljao u plućima.

"Dao sam mu ime."

Na trenutke prestanem disati dok se ljutnja sve više i više skupljala u meni.

"Morao sam. Tražili su."

Pokuša se opravdati, ali za takav postupak ne postoji opravdanje. On nije njegov otac i nema apsolutno nikakvo pravo na njega. Kriva sam što sam mu dozvolila da bude s nama, da bude sa mnom dok se porađam.. kriva sam i što ga sada ne istjeram odavdje. Odakle mu pravo da mi se miješa u život? Ime je za čitav život. Nije nešto što se može promijeniti tek tako.

"Mrzim te."

Izgovorim, sasvim sigurna u težinu ove riječi. To je ono što osjećam prema njemu.