Nova šansa - |Završena| #2

51. dio

■LINDA POV■

Silueta osobe ispred mene stvori grub intenzitet trnaca u trbuhu. Šta k vragu radi ovdje? Brzim koracima mu se približim te prekrstim ruke i pažnju fokusiram na njegove oči.

"Šta hoćeš?"

Dlan desne ruke krene prema mom obrazu, ali se izmaknem.

"Želim da razgovaramo."

"Odlazi odavdje."

Frknem ljutito pa kada vidim da oči koje sam nekada najviše voljela poprimaju tamniju nijansu. Pogled premjestim s njega na tlo.

"Neću otići dok ne razgovaramo."

"Ti i ja nemamo o čemu razgovarati, Bartole."

Njegovo tijelo se približilo mom, a lice mi je zarobio dlanovima. Borim se za zrak, guši me njegova blizina. Moram otići što dalje odavdje.

"Vidjeti će nas Maksim."

Tiho izgovorim, plašeći se da me ne čuje, ali ne Bartol nego Maksim. Ne želim da pomisli kako imam nešto s njim, a o tome da nas može vidjeti, nisam smjela ni pomišljati.

Njegove usne krenu prema mom vratu, ali se zaustave kraj uha uz tiho izgovaranje riječi zbog kojih sam se naježila.

"Otići ćemo negdje drugo i razgovarati."

Klimnem glavom potvrdno. Pristala sam jer trebamo riješiti stvari koje su ostale neriješene između nas. S druge strane nisam više mogla podnijeti njegovu blizinu jer sam znala da ću se predati.

Uporedno smo pravili korake jedno do drugog, krećući se ka njegovom automobilu. Maksim nas neće vidjeti, čuva Luku. Tješila sam se dok sam sjedala u Bartolov automobil.

"Nemam vremena."

Izgovorim sasvim kratko, ali jasno. Ne želim ostajati dugo pored Bartola jer ću sebi naštetiti. Sada kada sam ga prebolila, ne treba da mi se vraća.

"Šta je ovo?"

Jednom rukom je držao volan, a drugom je uzeo moju ruku i pokazao na zaručnički prsten. Izvučem ruku iz njegove pa pogled usmjerim ka prozoru. Sklanjajući lice od njega.

"Pitao sam te, kakav je to prsten?"

Glas mu je postajao sve jači i grublji. Zbog toga su mi grčevi okrećali želudac. Sada sam znala gdje idemo. U vikendici gdje je sve i počelo, kada su nas Sofija i Teodor zaključali i otišli, nas ostavljajući same unutra. Bila su to lijepa vremena, ali su prošla i nikada se više neće vratiti.

Stopalo mu je sve više pritiskalo gas te sam i na taj način znala koliko je ljut, ali nema pravo. Naše vrijeme je prošlo.

"Hoćeš li mi je*eno odgovoriti?"

Postavi mi pitanje kada parkira automobil i izađemo na zrak. Došao je do mene i frknuo nervozno.

"Zaručila sam se."

Odgovorim hladno kao da mi nije bivši dečko, kao da nije otac mog djeteta. Njegovi koraci su bili brzi, ali i agresivni. Na trenutke sam se bojala ući u vikendicu s njim, ali sam ipak ušla jer ako netko naiđe, može nas vidjeti i obavjestiti Maksima.

"Šta hoćeš reći s tim?"

Napravim nekoliko koraka unazad, ali me dočekaju vrata i njegovo tijelo s prednje strane. Zašto ne mogu da dišem kada mi je blizu? Zašto se ne osjećam hladno, kako se i ponašam?

"Da ću se udati brzo."

Varnice iz očiju su mu sijevale i sigurna sam da bi me na licu mjesta ubio da je to mogao. Spusti dlanove na moje obraze i približi usne mojima te izgovori.

"Neću ti to dozvoliti."

Gurnem ga od sebe i podignem ruku ka njemu te dlan desne ruke završi na njegovom obrazu. Na vrijeme sam se našla u stvarnosti, a hladan zrak između nas me je ošamario kao i ja njega.

"Oženjen si, je*eno. Šta radiš?"

Podigne pogled s poda ka meni te nam spoji poglede. Ostanem stojati u jednom mjestu kao skamenjena.

"Razvodim se."

Slagati ću ako kažem da mi nije drago, ali od toga nemam ništa. Ja sam Maksimova i tako će ostati..

"Pa si odlučio da se vratiš bivšoj djevojci? Koliko si jadan, Bartole. Ne prepoznajem te."

Njegovo tijelo se kretalo prema mom, a svakim novim korakom, trnci su prožimali tijelo. Hladnoća. Vrućina. Muka. Nesvjestica. Sve se događalo iz trenutka u trenutak. Borim se za zrak.

"Istina je otkrivena. Sada možemo da budemo zajedno, Linda. Napokon. Ti, ja i naš sin."

"Skloni se, Bartole. Odlazi što dalje od mene i od Luke."

Oči mu zasjaje i tek tada shvatim da sam rekla ime sina, za koje nije ni znao. K vragu! Nekada je bolje držati jezik za zubima.

"Luka.."

Tiho izgovori, ali opet jasno. Na trenutke lice mu obasja osmijeh ispod kojeg su se oslikali bijeli zubi.

"Dala si mu ime o kojem smo zajedno maštali."

Ime koje bi mu Bartol dao da je bio s nama. Dala sam ja. Ne kajem se. Luka je lijepo ime i također ima lijepo značenje. Svjetlost! Od dana kada se rodio, moj život je dobio smisao. Postao je osvjetljen i miran dok mu se nije pojavio otac koji je sa sobom donio nemir.