Nova šansa - |Završena| #2

63. dio

■TEODOR POV■

Sofija me je pozvala da se nađemo i razgovaramo dok sam sjedio s Bartolom, pomno prateći šta je isplanirao te pretvorio u djelo. Nisam ga osuđivao ni na trenutak jer sam se kroz njegove riječi uvijerio da je Linda željela isto. Nije uradio ništa protiv njezine volje da bi mogao osuđiti, a siguran sam da nikada ne bi ni uradio ništa što će je povrijediti nakon pakla od života kroz koji je prošao.. od dana kada se odlučio pomoći roditeljima, a svjesno uništiti djevojku koju voli.

Odluka nije išla u njegovu korist, čak je napravila totalni haos, ali njemu su roditelji bili na prvom mjestu. Nije želio uraditi ništa što će ih razočarati pa je razočarao sebe. Oči su mu se caklile dok je razgovarao o njoj. Ljubav između njih još uvijek živi.

"U petak sam dogovorio sastanak s dadiljom."

Od dana kada je Dijana izašla iz ove kuće, siguran sam da su i zidovi počeli da dišu. Mir i spokoj čine ovaj dom, ali Marti nedostaje žena koja će se o njoj brinuti kao majka. Koliko će to u stanju biti dadilja? Vidjeti ćemo.

"Nadam se da ćeš biti zadovoljan s njom."

Bartol blago klimne glavom pa mi dozvoli da se pozdravim s Martom prije nego izađem iz kuće. Zašto su nevina bića osuđena na patnju? Koja žena se usudila ostaviti dijete na milost i nemilost..?

"Dođi nam opet, striček Teo."

Lice mi ukrasi osmijeh kada čujem Bartolove riječi koje su bile u kontekstu da ih je Marta izgovorila. Jedva čekam da počne razgovarati, onda ćemo tek da uživamo.

"Doći ću, obećavam, a sada žurim."

Izađem iz kuće, a potom sjednem u automobil i zaputim se prema brdu gdje smo se dogovorili naći, a na istom tom brdu smo proživjeli mnogo toga. Bartolu nisam ni rekao gdje idem, a pogotovo ne s kim. Ako se dogodi nešto važno, naravno da ću mu reći, a do tada.. ima on svojih problema i stvari s kojima se treba zabaviti i previše, da ga ne trebam smarati.

"Došla si ranije?"

Postavim joj pitanje prije nego što stane ispred mene, spuštenih obrva i naboranog čela. Zašto je ljuta? Uhvati me za ruku i dozvoli riječima da izlaze iz nje.

"Sklonite nam se iz života dok ste još uvijek živi."

Njezina prijetnja je dovela do toga da se samo gromoglasno nasmijem. Ja u njezinom životu ni nisam, otišao sam davno, a to što ona dolazi za mnom i zove me da se sastanemo kao nekada..

"Bartol je odveo Lindu."

Mržnja iz nje je isijavala, jasno se vidjela. Na neki način razumijem zašto je ljuta na njega. Povrijedio joj je najbolju drugaricu, ali ako mu Linda dozvoljava da se sastanu i razgovaraju. Nema pravo da se miješa.

"Ona ne želi biti s njim."

Uhvatim je za ramena pa blago protresem. Spusti glavu, a kada je podigne prema meni, ukradem joj pravo na riječ jer sam se snašao i prije rekao šta sam imao.

"Zašto se miješaš u odnos između njih? Oni što imaju neka riješe sami."

Hladno izgovorim pa dobijem jači stisak za nadlaktice.

"Povrijedio ju je Teo.. sretna je s Maksimom.."

Ostale riječi nisam ni čuo jer me je opet preplavio smijeh. Ne ponaša se sretna žena kao što se ponaša Linda.

"Što se tiče nas dvoje, mogu otići odmah Sofija. Znaš da mi nije problem."

Spusti usne na moje pa čujem svaki otkucaj njezinog srca kolikom jačinom kuca. Nisam je gurnuo od sebe, prihvatio sam poljubac, a onda se blago odmaknem od nje, ruke spuštajući na njezine kukove.

"Ne želim da odeš od mene. Teo, ja ne mogu da živim bez tebe."

Riječi koje je izgovorila su nosile težinu, ali u svakoj riječi se osjetila potpuna iskrenost. Spusti mi dlan desne ruke na obraz, a lijevi na prsa. Pogledi su se milovali dok su mi misli napravile totalnu pometnju.

"Jesi li svjesna šta si mi uradila, Sofija?"

Klimne glavom potvrdno, a onda nastavim razgovor.

"Isto što je i Bartol Lindi, zar ne?"

Spusti pogled na lijevu ruku ili na moja prsa, nisam bio siguran, ali sam bio itekako siguran da ga je sklonila od mene.

"Slično.."

Tiho izgovori, toliko tiho da je bio blagi vjetar, ne bih ništa čuo. Podignem joj glavu prema sebi te izgovorim.

"Ako želiš da ti budem u životu, prestati ćeš se miješati u odnos između Bartola i Linde?"

Ovo je najmanje što sam mogao uraditi za svog najboljeg druga. Sofiji ću zabraniti prilazak, a njih dvoje neka se potrude da nađu put jedno do drugog ako im je stalo.. ona im više neće biti prepreka.

"Ali ja.."

Nisam dozvolio da završi rečenicu.

"Odluči se. Ili ćeš se nastaviti miješati u tuđi život, gdje ti nije mjesto ili ćeš me zadržati pored sebe."

Klimne glavom, a onda omota ruke oko moga vrata iako se težina zbog ove odluke vidjela. Znao sam šta je izabrala bez da kaže no potvrdila je i riječima.

"Biram život s tobom, Teodore."

"Donijela si ispravnu odluku, ali ako saznam da si bilo šta rekla protiv Bartola, neće biti dobro. Posvađati ćemo se."

Uradi isto što je i maloprije, klimne glavom.

"Bartol i Linda imaju dijete. Ne smiješ zbog njega da stojiš između njegovih roditelja."

"Ali Linda ima Mak.."

Spustim joj prste preko usana, ne dozvoljavajući da kaže više nijednu riječ.

"To isto nije tvoja stvar. Znaš šta je tvoja stvar?"

Radoznalo je gledala u mene, čekajući da čuje šta je sljedeće što ću reći.

"Ono što trebaš da radiš jeste da podržiš svoju najbolju drugaricu u odlukama, a ne da joj uskraćuješ pravo na sreću. Ako je ona sretna s dečkom za kojega ti možda i nisi, dozvoli joj da bude sretna, podrži je, a nemoj je zaustavljati. Tako se ponašaju najbolji prijatelji."