Nova šansa - |Završena| #2

61. dio

■LINDA POV■

Nisam mogla izdržati, a da ga ne uzmem u ruke. Spavao je mirno i Maksimova sestra ga je čuvala dok nas nije bilo. Možda mi se ne bi svidjela činjenica da mi dijete čuva nepoznata osoba, ali gledajući na to šta sam uradila. Trenutno nemam pravo ništa da kažem.

Ljuljuškam ga u naručju dok polako otvara snene okice koje me pri pogledu vrate na oči u koje sam gledala prije svega sat vremena. Njegove oči. Iste su. Luka je mala kopija iako to nikada nisam željela da priznam.

Ostatak noći sam željela provesti sama s Lukom, nisam raspoložena ni za kakvo društvo, bez obzira koliko im je stalo do mene. Stalo je i meni do njih, ali mi treba vremena da složim misli. Sofija je reagirala ništa manje nego burno, čak više nego Maksim. On razumije što želim mir i samoću posvećenu svom sinu, ali s njom je druga stvar.

Nakon što sam saznala da je Bartol pokušavao doći do nas, ali nije mogao zbog nje. Svaki put ga je spriječila.. i ne, ne opravdavam njegovo ponašanje, ali ne odobravam ni njezino. Znala je koliko želim da bude sa mnom kroz trudnoću. Znala je koliko mi znači, ali je ne gledajući na to, uradila sve da spriječi naš susret.

Ali ono što je suđeno, nikada nitko neće moći da spriječi pa čak ni Sofija, koja je uzela moj život u svoje ruke i počela da ga živi umjesto mene.
Da, najbolja mi je drugarica.
Da, neizmijerno mnogo mi je stalo do nje.
Da, smatram je sestrom, ali ne daje joj za pravo da radi stvari za koje me neće ni pitati, ma ni da me je obavijestila o tome što ga je vidjela, tu u blizini nas.

Kao i svaki put, potražiti ću opravdanje za njezino ponašanje. Ovaj put će to biti da nas je željela zaštiti, ali od čega da nas zaštiti? Bartol nas ne bi povrijedio.. Luku sigurno nikada ne bi povrijedio. On mu je otac i koliko god da sam bježala od istine. Stigla me je.

Prinesem usne Lukinom čelu i ostavim blagi poljubac. Nedostajao si mi, sine. Mnogo.. previše iako te nisam vidjela svega nekoliko sati. Kako je onda Bartolu, tvom ocu, koji te nije nikako vidio? Kako se on osjeća? Šta misli nakon mog odlaska?

Jesam li mu uspjela vratiti bar djelić boli koju je on meni priredio? Slagati ću ako kažem da nisam željela osjetiti patnju u njemu pri pogledu na nas dvoje.. otišla sam s Maksimom, baš onako kako je on otišao drugoj ženi. Ostao je u tišini, gledajući za nama. Identična situacija se dogodila i kada je on otišao drugoj, samo što ih nisam gledala zajedno. Sigurna sam da je mnogo teže vidjeti osobu koju voliš s drugom osobom.

"Ljubavi mamina, spavaj i odmaraj sada, a sutra ćemo se maziti."

Još jedan poljubac u mekano tjeme glavice i lagano spuštanje u krevetac. Ušuškam ga da mu bude udobno i toplo pa sjednem na krevet koji se nalazio odmah do njegovog. Udahnem duboko i legnem dok su me misli vraćale samo na jednu osobu. Kako bi nam sada bilo da smo zajedno? Šta bi radili i da li bi tada život bio bez bola?

Koliku grešku radim s tim što ću se udati za drugog čovjeka? Misli koji mi nailaze dok gledam u prsten na ruci. Bartolu sam rekla da pripadam Maksimu, a koliko su te riječi tačne? Suza mi se skotrlja niz lice kada shvatim da s Maksimom moram ostati, željela to ili ne, tako mora biti.

On nije loš dečko, uvijek je bio tu za mene i Luku, isto kao i Sofija. To su dvije osobe koje ne smijem nikada povrijediti, nakon mog Luke. Sin mi je na prvom mjestu i zauvijek će tako ostati. Bartola moram zaboraviti, ne smije postojati u mom životu, ni na koji način, čak ni kao Lukin otac. Sina neće nikada upoznati, koliko god da me to boli, ali tako mora biti.

Sofija bi se naljutila na mene da sazna kako sam svjesno otišla s Bartolom, ne bi razgovarala sa mnom, a život bez nje ne mogu da zamislim. Maksimu se također ne bi svidjela činjenica da sam se vidjela s bivšim dečkom, ocem svog djeteta jer sam zaručena s njim. Jasan je razlog zbog kojeg sam slagala da me je prisilno odveo. Bolje bi bilo da i sebe uvijerim u tu laž. Lakše bih živjela s činjenicom da je manijak nego da sam bez razmišljanja sjela u automobil i odvezla se s njim u nepoznatom pravcu.

U polutamnoj sobi, na jednom kraju grada ležim dok metar od mene spava naš sin, a na drugoj strani grada je njegov otac. Zar ne bi trebali ležati zajedno, ušuškani ispod tople dekice i gledati film jer imamo slobodno vrijeme za sebe? Sin nam spava. Ostati će samo pusta maštanja i snovi koji se nikada neće realizirati. Zašto?

Zato što nemam dovoljno hrabrosti da se borim za ljubav i zbog iste izgubim osobe koje me nikada ne bi povrijedile. Živjeti ću s Maksimom i truditi se da zaboravim na Bartola, a misli o tome kako Luka liči na njega, nastojati ću isključiti kao da su potpuna laž, a ne surova istina. Roditi ću Maksimu dijete i odužiti mu se na takav način što je prihvatio mene i mog sina. Ostati ću do kraja života s njim i nikada više neću otići s Bartolom.

Zagrlim jastuk čvrsto dok su me suze počele gušiti. Opet sam sama.. Maksim je iza vrata i neću dozvoliti da mi se približi, bar ne večeras. Toliko mogu uraditi za sebe iako se osjećam dužnom prema njemu.