Nova šansa - |Završena| #2

33. dio

■MAKSIM POV■

Da mi je netko pričao kako će se Linda šetati kroz moj stan ne bih vjerovao, ali izgleda da se čuda nekada ostvaruju. Samo ih treba dovoljno, jako željeti. Želio sam dom s njom, a sada sam ga dobio.

Luka u njezinom zagrljaju dok šeta s njim po dnevnoj sobi, a u meni osjećaj ništa manji nego kao da je moje rođeno dijete. Želim im omogućiti sretan i zaštićen život. Neki novi svijet.. u kojem ćemo biti nas troje, potom želim da zajedno širimo naš svijet.

"Sve mi je ovo novo, Maks."

Kada se zaustavi nekoliko koraka od mene, obrati mi se, a u njenom glasu osjećam dozu straha koja je pomiješana s nervozom. Razumijem je, prvi dan smo ovdje, svi zajedno. Pri tom zna da će živjeti ovdje.

"Sutra će već biti bolje, mila."

Napravim svega nekoliko koraka i stanem tik do njih.

"Osjećam se tako.. neugodno."

Uhvatim joj obraze dlanovima tako da nam spojim poglede, pazeći da ne povrijedim Luku te izgovorim rečenicu s kojom nisam ništa dobio, zar ne?

"Osjećaj se kao u svojoj kući jer ovo od danas i jeste tvoja kuća."

Sklonim ruke kada vidim da se beba počela vrtiti, dosadilo mu je u jednom položaju, želi novi. Čim ga je Linda pomijerila, moje riječi su se ostvarile. Smirio se.

"Sve je ovo neobično. Možda smo se brzo odlučili za ovaj korak."

Ne.. opet. Ne želim da se kaje zbog odluke koju je sama donijela, ali njezine rečenice mi slute na to. Udahnem duboko, što više zraka primim u pluća, misli će biti bistrije. Moći ću razumno da mislim. Odmakela se od mene, što je ona tako htjela ili što nosa Luku? Bojim se da je prva pomisao tačno, a mnogo bih volio da nije.

"Trebali smo sačekati."

Znao sam na šta će sve ovo da izađe. Ušla je u sobu gdje će Luka spavati i zatvorila vrata za njima. Hoće li ga uspavati ili će neko vrijeme biti tamo s njim? Trebam li otići za njima? Slegnem ramenima.

Ne znam šta trebam raditi. Ili otići ili ostati. Ako odem, a on možda želi spavati, ne želim narušiti njegov san, a ni mir. Šta ako se ona nada da ću doći za njima, kao što to inače uradim, kada vidim da nešto nije u redu..?

Ni u jednom trenutku nisam želio da je forsiram. Želio sam zajednički život, ali ne na način da se kaje što ćemo biti pod jednim krovom. Možda je i za nju sve ovo, brzo.. ne bih volio da se vrate u stan gdje su živjeli, ali ako je to jedini način da budu sretni. Neću ih spriječavati.

Iz misli me trzne njezina ruka na ramenu pa se okrenem prema mjestu gdje je stojala i kada vidim da Luka nije s njom. Ustanem pa zaobiđem krevet i stanem ispred nje. Nisam uspio prvi da započnem razgovor.

"Ne volim promijene."

Klimnem glavom i nastavim slušati šta će reći dok polako uzimam njezinu ruku i smještam je u svoju. Ne buni se. Dozvoljava mi da je čuvam za ruku.

"Ali još uvijek osjećam da imam mir samo s tobom."

Što bi naši stari rekli, kamen mi je pao sa srca nakon izgovorenih riječi. Možda se ipak ništa između nas nije promijenilo. Oči joj dobiju sjaj kada me pogleda.. ali ubrzo se skloni.

"Linda, želim da znaš kako te ne mislim prisiljavati na nešto što ne želiš.. ni ti, a ni Luka."

Pogledam prema vratima sobe iza kojih je spavao. Spreman sam žrtvovati svoju sreću ako će to značiti da su oni sretni.

"On je još uvijek mali, ali ako mu moje prisustvo ne odgovara. Postoji način i za to."

Njezini prsti dođu do mojih usana te ih tu ostavi.

"Zašto si rekao nešto što znaš da nije istina? Luka je.. možda će grubo zvučiti, ali jako vezan za tebe. Jeste beba, ali to ne znači da ne osjeća ljubav koju mu nesebično poklanjaš."

Popne se na nožne prste te ruku s usana prebaci na moj vrat, gdje je dočeka i druga ruka, a usne spusti na moje. Dočekam je kao da sam to jedino u ovom trenutku i znao. Vješto nam je preplićala jezika, dok se u svakom pokretu osjećala strast. Nagon me je tjerao da ruke spustim na njezino dupe, ali sam se uspio oduprijeti tom osjećaju. Možda će pomisliti na nešto što ne želim da pomisli. Bolje je da se suzdržavam.

Odmakne se od mene, ali samo nekoliko milimetara. Pogledi su čvrsto fokusirani jedan za drugi, a moje tijelo željno njenoga.. imam osjećaj kao da ću svaki sekund izmaketi kontroli. Šorc mi je postajao sve uži, a želja da ona ne vidi jača od pritiska u boksericama.

"Trebati će nam vremena."

Klimnem glavom, blago, ali dovoljno da shvati kako sam joj poslao potvrdan odgovor. Zarežio bih sada na njoj od želje.. stisnem je malo jače za kukove, ali kada shvatim šta sam uradio, otpustim stisak.

"Hoćemo li ti smetati?"

"Kako može da mi smeta netko koga.. netko tko mi je prirastao srcu."

Ne želim da se uplaši mojih osjećaja i da pobjegne od mene. Sve će doći kada bude najbolje vrijeme za to. Osjećam njezin dah na vratu i usne kako ga vješto obilježavaju. Gubim razum.. tijelo mi se opušta, a onda dolazim sebi i postajem svjestan kako ću izgubiti samokontrolu te nas odvesti na mjesto gdje želim. Nisam siguran da i ona to želi.

"Žedan sam."

Prva rečenica koja mi dođe u misli, a jedini izgovor da se odmaknem od nje. Hladan zrak nakon njezine blizine me je ošamario te na takav način vratio razum gdje mu je mjesto.