Nova šansa - |Završena| #2

66. dio

■BARTOL POV■

Došao je i taj dan kada trebam upoznati Martinu dadilju. Nisam mogao spavati jer su me morile misli. Hoću li uspjeti pronaći odgovarajuću osobu koja će čuvati moju kćerku dok budem na poslu jer smo sada samo nas dvoje? Ostali smo jedno drugom i trebamo se snaći.

Presvukao sam Martu, promijenio joj pelenu i sada čekam da dođe dadilja te da vidim hoće li ispuniti uslove koje sam napisao u oglasu. Spremio sam i sebe, obukao farmerke i lakostu. Ne oblače mi se odijela, dovoljno što ih na posao nosim.

Zvono na vratima mi privuče pažnju pa ustanem i odem ih otvoriti. Marta je ostala u ležaljci da nas sačeka. Djevojka s druge strane, svjetlo smeđe kose i širokog osmijeha mi pruži ruku.

"Katarina. Dogovorili smo se povodom oglasa da se nađemo.."

Uzvratim joj pozdrav, uz kratak osmijeh.

"Bartol. Naravno. Izvoli uđi."

Sklonim se s vrata kako bi mogla ući pa sačekam da se izuje i zajedno s njom uđem u dnevnu. Marta je mirno ležala, a kada smo ušli, okrenula je glavicu prema nama.

"Katarina, možeš sjesti."

Pokažem rukom na fotelju nasuprot moje gdje ću sjesti jer se pored moje nalazi i Marta. Stidljivo sjedne gdje sam joj rekao, gledajući u Martu, otkako je ušla, nije sklonila pogled s nje.

"Hvala Vam."

Vrati pogled na mene pa se ljubazno zahvali, na što samo klimnem glavom i ustanem da joj naspem sok.

"Može sok?"

"Ne trebate se zamarati."

Ne osvrćući se na njezine riječi, natočim joj sok u čašu pa se vratim na svoje mjesto. Vrijeme je da počnemo razgovarati o razlogu zbog kojeg je ovdje.

"Možeš li se predstaviti?"

"Već znate kako se zovem i prezivam."

Prekinem je.

"Mislim da nije velika razlika u godinama između nas pa mi ne moraš persirati."

Njezine zelene oči se fokusiraju na mene kao da me proučava.. a onda samo klimne glavom, blagom.

"Volim djecu i uživam provoditi vrijeme s njima."

"Jesi li već nekada bila dadilja?"

Par trenutaka tišine dok se igra s prstima, savijajući ih. Zašto je nervozna? Razumijem da joj je prvi put kako je ovdje, ali ako će ovako biti svaki put kada dođe da čuva Martu. Ne mogu je uzeti da mi čuva dijete.

"Nisam. Voljela bih pokušati."

Klimnem glavom potvrdno. Odgovor s kojim mi je potvrdila da nema iskustva s djecom.

"Ali moj brat ima sina pa provodim vrijeme s njim."

"Koliko vremena bi mogla provoditi kod nas?"

"Nemam obaveza. Mogu biti koliko god treba."

Klimnem glavom pa uzmem Martu koja je počela da plače. Katarina nas je gledala i pratila svaki pokret. Podignem pogled ka njoj pa u tom trenutku skloni svoj.

"Mogu li uzeti bebu..?"

Ovaj put su nam se pogledi spojili kada sam podigao pogled s Marte na nju. Ustanem zajedno s Martom pa dođem do nje i prije nego što bilo šta kažem, ustane i približi nam se.. slučajno nam se dodirnu ruke pa vidim koliko joj se obrazi zacrvene.

"Mnogo si slatka."

Obrati joj se tihim glasom pa je uzme u naručje. Lijepo joj je stajala beba, samo je pitanje, zna li da se ponaša prema djeci.

"Zavoljeti ću te mnogo bebice ako mi tvoj tata dozvoli da te čuvam."

Marta nije plakala u njezinim rukama kao što je to bilo poznato za druge osobe koje nije znala.. čak joj se osmijehnula, jednom. Trebam li razmisliti o njezinom ostanku ovdje ili da je odmah ostavim? Nisam siguran.

Vratim se u fotelju i sjednem pa nastavim gledati prizor ispred sebe. Kako bi se slagale Marta i Linda, siguran sam da između njih nikada ne bi bilo problema jer Linda jednostavno zna s djecom. Uvijek je znala. Dozvolim mislima da me odnesu na neko daleko mjestu gdje smo nas četvero. Sretni i zadovoljni.

"Djeca su blago. Ti si blago."

Pogledam u njih, zaustavljajući misli jer ako se opustim, otići ćemo predaleko, a kada se vratim u realnost. Razočarati ću se. Ne smijem biti tužan.

"Marta je dijete koje ne zahtijeva previše pažnje. Dovoljno je da bude sita i suva."

Obratim se Katarini čiji pogled završi na meni. Želim je malo bolje upoznati s Martom.

"Neće ti biti teško s njom ako ostaneš."

"Ja bih ostala, treba mi posao.. ali kako Vi kažete."

"Katarina, rekao sam da mi ne persiraš."