Nova šansa - |Završena| #2

5. dio

■SOFIJA POV■

Teodorova pojava me strašno nervira u zadnje vrijeme, zar je to onaj dečko zbog kojeg sam ludila? Zbog kojeg noćima nisam spavala dok ga nisam osvojila, a onda.. dosadilo mi je sve vezano za nas. Uvijek je neka rutina, ne dešava se ništa posebno, a možda bi se i desilo kada bih bila spremna na promijene.

"Šta se dešava s nama, Sofija?"

Glas mu je pucao.. od razočarenja. Da li bih se i ja isto osjećala da sinoć nisam upoznala osobu koja mi može biti od velikog značaja za život? Sigurno da bi'. Nervozno udara nogom od beton ispred klupice na kojoj sjedimo i gleda čas u mene, a čas ispred sebe.

"Sve je postalo monotono. Mislim da smo zapostavili ljubav."

O kakvoj ljubavi pričam?
Nikada je nije ni bilo između nas.
Samo stras!
Ili lažem sebe da mi bude lakše?

"Ne želim te izgubiti.."

Tiho, ali dovoljno glasno da čujem, izgovori i krajem oka me pogleda.
Kako da ti kažem da si me već izgubio?
Prevarila sam te.. a što je još gore, ne osjećam se krivom. U datom trenutku mi je prijalo, oh kako mi je samo prijao.

"Nisam izašla da pričam o tebi i meni."

Sada mi je teško reći i nas kao jedno.
Ne mogu!
On nije onaj koji mi treba, ali možda se vremenom promijeni.

Teodor je također bogat, ima sve što mu treba, čak i više od toga, ali on mi ne može pomoći u ostvarenju snova.
Jedino mi je od pomoći, muškarac od sinoć.

Spremna sam gaziti preko svega samo da moji snovi budu ostvareni.
Šta je s tuđim snovima u kojima sam ja?
Ne zanima me. Želim se posvetiti sebi i Lindi, ona je jedina osoba do koje mi je iskreno stalo.. i sigurna sam da će na istom mjestu s njom biti beba koju rodi.. ako mi ne bude značila čak još više.

"Više nismo mi?"

Slagati ću ako kažem da mi trnci nisu prošli čitavim tijelom. Hladnoća? Vrućina? Postoji li mogućnost da sam u istom trenurku obadvoje osjetila?

"Šta ćemo danas raditi?"

Nakon što je vidio da odgovor na prethodno pitanje neće dobiti. Postavi mi drugo pitanje. Pogledam u njega, ne znajući šta da odgovorim.

Želim da sam s njim, a s druge strane kada pogledam ne želim.
Želim da idemo negdje, da smo sami, a onda ne želim.
Želim da osjetim njegovu blizinu, ali ipak me nervira.

"Šta god želiš.."

Posve hladno izgovorim. Ne znam šta da radim s njim. Možemo li se popraviti? Želim li to?

"Hoćeš da idemo na ručak?"

Odmahnem glavom.

"Nisam gladna."

"A na piće?"

"Nisam ni žedna."

Nekoliko trenutaka tišine, a potom još jedno pitanje.

"Da prošetamo.. malo?"

Ustanem s klupice i okrenem se prema njemu.

"Ne volim da šetam."

Prosikćem kao zmija kroz zube.
Ubila bih ga na licu mjesta. Nervira me.. ali bih ga malo i grlila. K vragu!

"Kao da me ne znaš.  Tako se ponašaš."

Ustane te spusti dlanove na moje obraze. Samo nekoliko milimetara nas je dijelilo.. osjećam njegov dah na licu.

"Šta ti je?"

Zadrhtim te sklopim oči i spremno dočekam njegove usne kao da su jedino što mi je trebalo u ovom trenutku.
Razmijenjivali smo poljupce, prvo nježno, a zatim su se u igru uključili i jezici.
Tek sada shvaćam koliko gorim od želje za njim. Ruke podignem na njegova ramena pa se prepustim trenutku da me nosi.

Kada bih netko naišao i vidio nas, sigurna sam da bi pomislio kako smo sretni i zaljubljeni, a mi smo samo željni strasti.
Baš ono što nas povezuje jeste upravo to. Da je nema, ne bi ni nas dvoje bilo odavno.

"Želim da idemo kod tebe."

Zadihano se odmakne od mojih usana tek toliko da me pogleda u oči. Oslikava se u njima, bez sumnje! U ovome je najbolji! Nijedan dečko me nije mogao u sekundama natjerati da ga poželim, cijelu noć, ali tako nije i s Teodorom.

Njemu bih preko svega prešla samo da ga imam u krevetu. Nema konkurenciju.. čak mislim da je nikada neće ni imati. U svakom trenutku zna šta radi i šta je sljedeće što treba uraditi.

Zvuk poziva na telefonu me otrijezni od prljavih misli, a tek kada vidim tko me zove.
Ne u ovom trenutku, nikako mi ovaj poziv nije trebao.
Čak mislim da je i Teodor vidio muško ime na ekranu. Odmakne se od mene, nekoliko koraka unazad.

"Molim?"

Javim se na poziv, nisam mogla da ga odbijem. Možda se radi o poslu?

"Kako si danas, mlada gospođice?"

Okrenula sam glavu od Teodora te pravila korake od njega, pričajući na telefon.

"Dobro sam. Kako si ti?"

"Imaš li danas obaveza, mogu li te ukrasti na nekoliko sati?"

Snovi ili java?
Između dvije vatre sam. Na jednoj Teodor, a s druge moja prilika za bolju budućnost.

"Javiti ću ti kroz nekoliko minuta, može?"

"Čekam pozitivan odgovor."

Prekinem poziv i dođem do Teodora koji je sjedio na klupi i gledao u mene.. razočarano.

"S posla su."

Ustane prije nego što uspijem sjesti te i mene zadrži da stojim. Držao mi je ruku, tačno za zglob. Osjećam njegovu ljutnju.

"Zašto me lažeš? Jesam li to zaslužio?"

Nije zaslužio, zaista nije!
Nemam drugi izbor ni način, ali moram se viđati s osobom koja me je zvala.
Postati ću bogata!

"Varaš me, Sofija?"

"Ne varam te! Kako možeš takvo nešto da pomisliš?"

Pokušam odglumiti ljutnju i povrijeđenost, a on je taj koji govori istinu.. nažalost.

"Nisam lud, a ni gluv. Čuo sam razgovor. Rekla si da ćeš mu javiti."

Ljutnja mu se osjeća u glasu.

"Da, dobro si čuo, ali sam rekla da ću javiti koji su dokumenti kod mene!"

Postoji li osoba koja brže od mene može da smisli laž?