Nova šansa - |Završena| #2

56. dio

■LINDA POV■

Bolila me je situacija između nas. Uništavala dio po dio, a srce koje je već bilo rasuto, mislila sam da se ne može više rasuti, no Bartol mi je dokazao da može.

Znam da ga nikada neću zaboraviti ni preboliti. Uvijek će biti onaj dio mene koji ću čuvati od sviju. Sebično, samo za sebe. Čak ću ga čuvati i od Luke jer ne želim da osjeti koliko volim njegovog oca, ali da sam se ipak udala za drugog muškarca.

Maksim je dobar čovjek, biti će odličan muž i još bolji otac, ali nikada za mene neće biti što je Bartol. On je moja prva ljubav i nijedan drugi muškarac, ma koliko bio bolji od njega, neće moći da ga zamijeni.

Dozvolila sam suzama da kvase obraze. Nije me bilo briga što je Bartol ispred mene, s njim se uvijek osjećam kao da sam kod kuće.

"Ne smiješ ovo da nam uradiš, bebe."

Odmahivala sam glavom dok sam ga držala za ruku koju je podigao sa zida prije nekoliko sekundi. Stisak je bio sve jači, emocije su izlazile iz mene na takav način.

"Volimo se."

Šmrcnem pa ga pogledam u oči.

"Ne volim te."

Negiram činjenicu koja je očita. Volim ga, da! Toliko da mi se duša odvaja od tijela kada nije pored mene. Nije pronašao nijedan dan da nisam pomislila na njega.. čak ni onda kada je drugi ležao pored mene, nije napustio moje misli. Okrećala sam glavu od njega kada mi se oči napune suzama jer nisam smjela dozvoliti da vidi suze. Bojala sam se da će znati zbog koga su.

Bartolove usne se spuste na moj vrat i kao da me je vrela tečnost zalila, dio mjesta na kojem su njegove usne je izgorio. Gurnem ga uz riječi.

"Prestani se ponašati kao neiživljeni klinac. Kod kuće te čeka dijete i žena."

Na njegovom licu se također vidjela težina ovih trenutaka. Moglo je sve proći bez nas. Udahne duboko pa me uzme za ruku i povede, a ja kao poslušno kuče krenem za njim, bez riječi.

Šta mi se dešava? Trebala sam ga odgurnuti od sebe. Zabraniti mu da mi se približi, ali ja sam posustala. Predala sam mu se. Popeli smo se na drugi sprat vikendice i izašli na balkon s kojeg se vidjela šuma i tama.

"Dođi da razgovaramo."

Na podu je dušek čekao samo na nas dvoje. Sjela sam do njega. Tinejdžersko doba je davno ostalo iza mene, ali s njim sam se tako osjećala. Kada sam sjela, uzeo me je za ruku i dobio pažnju.

"Dijanu sam oženio zbog oca. Nisam je oženio što mi je stalo do nje nego da mi otac ne završi u zatvoru."

Trenutci tišine su mi dozvolili da glavu spustim na njegovo rame i dobijem pogled na drveća ispred nas koja su se njihala u ritmu povjetarca. Još uvijek me je čuvao za ruku, a ja sam čekala na sljedeće riječi koje ću čuti.

"Kasnije smo saznali da nije ni bio dužan samo su njih dvoje to dobro odigrali."

Pogledam ga i zaustavim govor pitanjem.

"Dvoje?"

Jednom rukom me je grlio, a drugom čuvao za ruku i nastavio o čemu je pričao.

"Dijana i njezin otac."

Prsti su mu nježno prelazili preko mog ramena i niz ruku zbog čega sam osjećala trnce, ali mu nisam rekla da prestane.

"Razvodim se od nje, konačno."

"A dijete?"

Izleti mi iz usta.

"Curica nije moje biološko dijete, ali ću je zadržati pored sebe."

Izvučem se iz zagrljaja. Bartol nije otac Dijaninom djetetu? Znam da je grešno, ali na trenutak sam osjetila sreću zbog toga.

"Kako možeš zadržati dijete koje je njeno?"

Zanimalo me je.

"Usvojili smo je."

Tišina.
Šta trebam reći na ovu rečenicu? Usvojiti dijete je prelijepa gesta, a razlog zbog kojeg je usvojena, ne želim pitati.

"Kako se zove?"

"Marta."

Srce mi zakuca brže na pomen imena. Izgleda da su se naše želje i maštanja ostvarila samo na dvije različite strane.

"Lijepo ime."

Ustanem s dušeka i nagnem se na ogradu. Treba mi prostora da razbistrim misli jer se ubrzo vraćam u svakodnevnicu, Luki i Maksimu.

"Ime koje smo željeli dati našoj djevojčici, zar ne?"

Njegove ruke oko mog struka su me privukle njemu, a pitanje postavljeno uz vrat, nije moglo proći bez podignutih dlačica visoko. Jeza.

"Naši snovi su ostvareni samo s drugim osobama."

"Smeta mi prsten na tvojoj ruci."

Okrenem se prema njemu, ali to ga nije spriječilo da me zadrži zarobljenu u zagrljaju.

"Zato što ti je pokazatelj da pripadam drugom čovjeku."

Izgovorim puna sebe.

"Ja barem nisam s njom burmu nosio."

Gledao je u prsten i pričao promuklim glasom.

"Kod nas je ljubav iskrena."

Podigne glavu prema meni i spoji nam poglede dok su riječi silazile s usana.

"Koliko je iskrena kada drhtiš u mojim rukama?"