Nova šansa - |Završena| #2

30. dio

■SOFIJA POV■

Linda me je pozvala kod njih na ručak jer žele da razgovaraju sa mnom. O čemu trebamo voditi razgovor, ne znam, ali se nadam da će tema o kojoj budemo razgovarali biti prijatna i učiniti atmosferu ugodnom. Maksim se trudi da bude uz njih, zbog čega mi je drago.

Vid mi se izoštri kada vidim u blizini Lindine zgrade Bartola. Ubrzam korak kako bih došla prije njega do zgrade. Nije me izgleda očekivao ovdje, ali više ja njega nisam očekivala.

"Šta radiš ovdje?"

Obratim mu se s nervozom u glasu koja je dovela do toga da mi se ton pojača.

"Gdje si krenuo, Bartol?"

Podigne glavu ka meni te nam spoji poglede. Nikada se nismo gledali s ovolikom dozom mržnje. Ne volim kada ga sretnem daleko od sebe, a pogotovo ne volim kada ga sretnem u blizini Linde i Luke.

"Idem kod Linde."

Uzvrati mi istom jačinom tona. Ne ustručava se da mi se obrati. Stanem ispred njega, tako da mu spriječim prolaz.

"Zašto? Da li te je zvao netko?"

Sigurna sam da ga nitko nije zvao jer da jeste, Linda ne bi rekla da dođem kod nje i Maksima na ručak, zar ne? Bartolu nije mjesto kod njih, a ni kod mene.

"Nije te nitko zvao, čim nemaš odgovor na postavljeno pitanje. Samim tim možeš da se okreneš i odeš."

Rukom pokažem iza njega, ali on ostane u istom mjestu, bez da me posluša.

"Sofija, nećeš mi zabraniti da vidim svoje dijete i Lindu."

Sada ruke stavim na kukove te tako nastavim gledati u njega. Ponašamo se kao dva pijetla pred borbu, samo čekamo tko će prvi početi bitku.

"Sada si se sjetio da imaš dijete, kao i da Linda postoji?"

"Nemam vremena da ga trošim na tebe."

Odgovori kao da me želi slediti s glasom no nije se rodio još taj tko će uplašiti Sofiju. Odmahnem glavom, ali ubrzo svoju neverbalnu reakciju, ponovim i s verbalnom.

"Nećeš im se približiti, ni u snu!"

Njegovo cvijeće u rukama me je natjeralo da se nasmijem. Šta je mislio s jednim buketom cvijeća riješiti sve mjesece koje je provela u patnji i bolovima?

"A to cvijeće nabij sebi u dupe!"

Zakikoćem se pa ipak pružim ruku ka njemu i uzmem cvijeće te ga krenem udarati s njim, uz riječi.

"Bolje da ga ovako iskoristimo. Sram te bilo!"

Zaustavi moje pokrete tako što uzme cvijeće koje više nije ličilo ni na cvijeće.

"Nemoj da te vidim u blizini njih. Obećavam ti, da se neće dobro završiti."

"Prestani, Sofija!"

Podignem obrvu i vratim ruke u položaj prije nego što sam ga udarala cvijećem.

"Ti prestani. Gdje si bio cijelo vrijeme, šta si radio? Provodio vrijeme s Dijanom i sada si došao, misliš smiriti savjest što nisi ni upoznao vlastitog sina. Ne možeš."

Misli da će riješiti sve tako što će otići na njezina vrata i pokloniti joj cvijeće. Na tu pomisao se mogu samo nasmijati i ništa više. Zašto nije donio ispravnu odluku kada je to trebao?

"Zašto nisi ostao s njom nego si oženio Dijanu?"

"Jer nisam mogao."

"Laž! Savršeno lažeš, ali laži kod mene ne prolaze. Mogao si da si htio, a pošto nisi htio, sada ćeš se okrenuti i više nećeš ni pomisliti da im se približiš."

Sigurna sam u sebe i u ono što sam spremna uraditi ako ga još samo jednom vidim u njihovoj blizini. Ni Maksimu se neće svidjeti što je ovdje, a Linda.. ne znam kako bi ona reagovala.

"Linda je sretna s novim dečkom i za tebe tu nema mjesta, isto kao što ni za Lindu koja je bila s tobom u vezi kada si se trebao oženiti, nije bilo mjesta. Izabrao si da je uništiš, zadnji dan si joj rekao kako se ženiš, bez imalo stida i srama."

Zvuk zvona na telefonu mi odvuče pažnju, a pogotovo kada vidim da me Linda zove. Kasnim! Dugo sam se zadržala s njim i izgubila vrijeme. Odbijem poziv s nadom da će shvatiti kako ću im se brzo pridružiti.

"Budi sigurna u to da ću doći do njih dvoje, a ako želiš Maksima zadrži za sebe i onako ti pristojan dečko ne priliči."

Pokušavam ostati smirena kako ne bih uradila neki nepromišljen potez.

"Imaš kćerku i ženu, idi kući i budi s njima, a nas pusti da živimo svoj život. Ne kvari nam mir i sreću koju smo jedva izgradili nakon tebe."

Odmahne glavom negativno i napravi korak ka meni. Ostanem mirno stojati na istom mjestu, s pogledom fokusiranim na njega.

"Želim razgovarati s Lindom i vidjeti svog sina, a taj novi dečko.."

Spusti prst na moje rame.

"Prenesi mu da se skloni iz njihovih života ako sebi misli dobro."

Gurnem ga tako da se pomijeri nekoliko milimetara nazad. Ne želim da me dodiruje netko tko nas je izdao, pogotovo zato što sam ga smatrala bratom, a on je otišao i razočarao nas obadvije.

"Kunem ti se da ću ti uništiti život ako nam se približiš."

Okrenem se i uđem u zgradu. Ne želim gubiti vrijeme na njega, rekla sam sve što sam imala, a s druge strane me oni čekaju.