Nova šansa - |Završena| #2

79. dio

■TEODOR POV■

Nakon svega što sam čuo u proteklih nekoliko sati, Maksim mi je itekako dobro došao da se istresem na njemu. Dok sam Bartolu prepričavao što je Sofija čula, vidio sam očaj u njegovim očima. Zašto postoje ljudi koji pod svaku cijenu žele napakostiti drugima? Kakvi su to ljudi, uopće?

"Trebao sam ga slomiti."

Dobacim Sofiji koja je ljuljala Luku da zaspe. Postao je i on nervozan. Nedostaje mu majka.

"Biti će sav u masnicama. Nisi ga štedio."

"Ali nije dovoljno. Mislim da sam trebao još."

Osjećam da ga trebam polomiti nakon što sam vidio kako je rukom zamahnuo prema ženskom rodu i nedužnom djetetu. Ne podnosim takve osobe! Ako već želiš silu da provodiš onda trebaš znati gdje je za to mjesto i tko je osoba za takve stvari.

"Bolje je što smo otišli. Ne mogu ni zamisliti šta bi s tobom bilo da nismo."

Slegnem ramenima dok me nježno gleda. Lijepo joj stoji dijete. Biti će dobra majka. Promijenila se i ona, na bolje.

"Izvukao bih se iz zatvora, ali on ne bi ustao iz groba."

"Ne budi nasilan, Teodore."

Ustanem pa dođem do njih te je zagrlim s leđa. Jednog dana da stojimo i mi ovako sa našom bebom, zamišljam. Kratko spusti ruku na moje ruke koje su je držale čvrsto obavijene oko struka, a onda je vrati na Luku, uz riječi.

"Idem ga odnijeti da spava."

Odmaknem se, ali prije nego se sklonim. Spustim usne na njegovu ruku i ostavim poljubac. Luka je sastavni dio naših života, osjećam kao da mi je krvno povezan.. a kako da ne osjećam kada sam s njegovim ocem, čitav život, najbolji prijatelj?

Sofija ga odnese u sobu, a ja se vratim na stolicu s koje sam ustao prije nekoliko minuta. Život se u sekundi može promijeniti.. izgubiti, a mi se inatimo i vodimo ponosom kao da ćemo vječno živjeti.

Udahnem duboko pri pomisli na to šta bi bilo da nisam oprostio Sofiji sve što mi je uradila. Gdje bi sada bio i šta bih radio? Da li bi Luka upoznao Bartola? Nježne ruke mi se spuste oko vrata pa me dovedu do toga da na trenutke zaboravim sve oko sebe.

Tek sada shvaćam koliko sam umoran i da u zadnjih nekoliko dana nisam dovoljno pažnje posvetio Sofiji, ali takve su okolnosti i takav je život. Doći će bolje vrijeme, kada ćemo moći uživati jedno u drugom, a onda s još jednom malom osobom koja će svakog dana biti sve veća i veća.

"Kako bih prolazila kroz ovo sve sama.. bez tebe, Teo?"

Prstima mi je prolazila niz obraz dok je drugu ruku držala na mom vratu. Udahnem duboko pa je pogledam, a njezine usne mi se približe, ali okrenem glavu i ustanem sa stolice te stanem ispred nje. Rukama je čuvajući za struk.

"Nikada nećeš biti sama. Uvijek ću biti uz tebe, princezo."

Sklopi oči i udahne duboko potom glavu nasloni na moja prsa. Iskoristim priliku pa ostavim poljubac na njezinu kosu. Umorna je. Ne spava. Izgubiti će snagu, a ne smijem to dozvoliti.

"Dok Luka spava, lezi i ti da odmoriš."

"Ne želim."

Podignem joj glavu ka sebi tako da me pogleda, a onda izgovorim riječi u koje sam bio potpuno siguran.

"Trebati ćeš Lindi odmorna, a ne umorna i iscrpljena, znaš?"

Namršti se. Svaki put radi isto kada nešto nije po njenome, ali ovaj put mora biti po mome. Potreban je san svima pa tako i njoj.

"Ići ćeš spavati, bez negiranja."

Klimne glavom i s tim pokaže da nema snage ni da se raspravlja. Još jedan poljubac ostavim na kosi, a onda je uzmem za ruku i povedem ka sobi, gdje Luka boravi.

"Raspremiti ću se i leći. Hoćeš li i ti?"

Odmahnem glavom, koliko god da sam umoran. Ne mogu spavati. Bartola nema danima na poslu. Moram se pobrinuti o tome. Uvijek smo mijenjali jedan drugoga kada je to bilo potrebno pa ću i sada provijeriti kakvo je stanje.

"Otići ću do firme."

Sofija od prije bih se naljutila i počela svađati, ali ova nova je samo klimnula glavom u znak potvrde. Izgleda da se ljudi nekada trebaju udaljiti, izgubiti jedno drugo jer samo na takav način mogu shvatiti koliko im je stalo do osobe i kakve greške čine. Šta trebaju da promijene i poprave?

U životu se dešava sve s razlogom pa tako isto i naš gubitak jedno drugog na određeno vrijeme je donio mnogo toga dobrog, rekao bih. Nadam se da će i trenutna situacija kroz koju prolazimo, donijeti nešto dobro.. ali prije toga, samo neka se Linda probudi.

Potrebna je svom djetetu, prije svega, a onda i nama ostalima. Ne mogu zamisliti život bez nje.. dovoljno smo svi bili udaljeni da nam to više nije potrebno.