Nova šansa - |Završena| #2

15. dio

■BARTOL POV■

Beba koja leži u krevetcu nije moja, ali je sa mnom, a beba koja je moja, nije sa mnom. Zašto se život i sudbina igraju sa mnom? Čime sam zaslužio ovo sve?

"Tatino.."

Uzmem njezinu rukicu i nježno je pomazim. Ona nije ni za šta kriva, a život se i s njom poigrao, isto kao i sa mnom. Uzmem je iz krevetca pa odem s njom u naručju do ogledala te stanem ispred njega.

Nemam običaj da se gledam na ogledalo, pogotovo ne s bebom, ali želim da nas vidim. Dijana je otišla u kupovinu krpica, a nju je ostavila meni. Jedva dočeka da ode od nje.. toliko o njezinoj ljubavi prema bebi. Linda nije ovakva, sigurno. Znam da bi sve dala za dječju sreću, takva je uvijek bila. Slaba na djecu, a kako li je tek slaba na naše..

Odem do kreveta pa Martu spustim da leži pa joj se obratim kao da će me razumijeti.. kao da nije beba. Duboko udahnem pa počnem razgovor.

"Dobila si bracu, kćeri.."

Kćeri!
U ušima mi odzvanja, još uvijek se navikavam.. ali trebati će mi vremena.  Kako bih volio da sam proveo vrijeme s Lindom i našim sinom dok je bila trudna, a sada.. Teodor mi je javio da se porodila. Ne znam ni u kojoj su bolnici, ni gdje se porodila. Do vraga nek ide sve! Želim da vidim svoje dijete.

Sama ga je donijela na svijet.. surov i hladan, a nema zaštitu. Nema muškarca koji će ga štiti vremenom jer što bude stariji, to će mu više trebati očeva ljubav i zaštita.. a mene nema, daleko sam od njih. Daleko sam od osoba koje mi sve u životu znače. Kada bih mogao da ih vidim samo i barem jednom zagrlim, onako nježno, a dovoljno snažno da osjete sigurnost. Da osjetim mir kojeg nemam kako sam prekinuo s Lindom.

Volio bih da mogu vratiti vrijeme, ali bojim se da bih opet isto uradio. Izabrao bih da zaštitim oca, ali da se vrijeme vrati i da znam istinu. Sigurno bih težio ka tome da dokažem.. a ne da okrenem leđa trudnoj djevojci koju volim i odem da zaštitim oca. Moje dijete zbog toga nema očevu zaštitu. Nema oklop koji će ga štiti od svih ružnih situacija i grubih osoba u životu.

"Rodio se mali dječak.."

Ni ime mu ne znam. Koliko god da sam jak i da me ništa ne može dotaketi. Činjenica ni da ime ne znam svom vlastitom sinu me ubija, uništava me.. ali Teodor će saznati, nadam se više od imena pa ću ih posjetiti. Jedina nada mi je on, nemam u šta drugo da se nadam.

"Sada imaš bracu, ljepotice.."

Njezine oči mu se nevino gledale, ni ne znajući šta se dešava oko nas. Ne zna ona koliko me duša boli dok je gledam i zamišljam još jedno dijete pored nje.. muško. Svog sina. Našeg sina.. izgubio sam ih, a ništa ne radim po pitanju toga da ih vratim. Da ih imam pored sebe.
"Tata bih vas podjednako volio. Ne bih pravio razliku između vas dvoje, znaš.."

Dodirnem joj nosić pa se promeškolji.

"Mnogo si slatka."

Osjetim da mi oči vlaže.

"Volio bih da jednog dana imam jednu malu nju.."

Djevojčica smeđe kose i istih takvih očiju, s dugom, ravnom kosom da mi trči po kući i traži da joj kupujem nove igračke, iz dana u dan dok za njom ide dječak i traži novi automobil na daljinski, a djevojčica njegovog uzrasta da traži nove barbike. U kuhinji da nam sprema ručak, žena.. tamne kose poput noći i očiju boje kestena dok nas veselo doziva, govoreći kako je ručak spreman. Zajedno s vama i obećanjem da ćete dobiti sve što poželite nakon ručka jer se mama potrudila da nam skuha ono što najviše volimo, a nije da svu njezinu hranu ne volim najviše.

Iz misli me prekida otvaranje vrata i silueta ženskog tijela koje ne liči na onu koju sam imao pred očima dok se vrata nisu otvorila.

"Zašto nemam više novca na računa? Ne mogu da kupim novu torbu.. a tek je izašla."

Prevrnem očima toliko jako da su me na trenutke zaboljele. Tko o čemu? Dijana o novim krpicama, torbicama, nakitu, manikuri i pedikuri. Dosadilo mi je. Želim djevojku kojoj neće ništa biti važnije od njezinog momka. Takvu djevojku sam imao i izgubio, svojom krivicom. Savjest me grize, ne da me grize, jede me.

"Dijete te je poželjelo."

"Bartole, želim da kupim torbu. Sada ću ti je pokazati."

Počne tražiti telefon u torbici dok mi je sve jasnije postajalo da sam uništio život.

"Jesi li rekla mom ocu što je prava istina?"

Nastavi da traži telefon, uz jasno izgovaranje.

"Nisam."

Za nju je sve što je uradila normalno, ali za mene nije. Uspjela je da mi uništi život, a da nije ni trepnula. Kako neki ljudi imaju takvu savjest? Odakle meni pravo da pričam o savjesti? Ja.. koji sam uništio nevinu djevojku.. pričam o tome kako je kada netko nema savjesti. Ali.. mislim. Ma šta misliš, nesretni Bartole? Nema opravdanja za tvoje postupke. Nema. Ne postoji!

"Vidi, ovu torbu želim da kupim."

Okrene telefon prema meni, a ja glavu prema Marti. Tko tebe odgaja, srećo? Osobe koje nemaju morala.. osobe koje nemaju savjesti.

"Sutra će biti večera, zajednička, želim da kažeš pred svima šta si uradila."

"Reći ću, ali se ne želim razvesti od tebe."