Nova šansa - |Završena| #2

57. dio

■MAKSIM POV■

Kucanje na vrata njezine bivše kuće, odnosno na vrata kuće gdje joj živi majka je stvorilo samo još veću agoniju u meni. Šta ako je unutra i pomisli da joj želim uskratiti slobodu? Da joj ne vjerujem pa je zbog toga pratim.

Nervoza mi je šibala tijelo, kao što vjetar lomi grane koje nisu dovoljno jake, ni moje tijelo u ovoj situaciji nije jako. Trebam biti jači kada se radi o njoj. Previše slabosti za jednog muškarca nije dozvoljeno.

Vrata se otvore i izraz žene iza njih me vrati u realnost, kao da me je netko ošamario. Dozvolio sam Sofiji da počne razgovor s Lindinom majkom, iz razloga što se one već poznaju, dok sa mnom takva situacija nije.

Prvi put je vidim i na prvi pogled mogu zaključiti koliko zajedničkih crta imaju majka i kćerka. Gledam čas u Sofiju pa čas u ženu kojoj ni ime ne znam. Kakav ću ja to biti zet u budućnosti?

"Da li je možda Linda kod kuće? Kod tebe?"

Sofija nije persirala ženu preko puta nas, a ni njezin izraz lica nije bio veseo što smo joj došli na vrata. Možda iza svega ovoga postoji pozadina za koju ne znam.

"Ne."

Hladno nam odgovori kao da se ne radi o njezinoj kćerki, a onda pažnju usmjeri na mene i počne mi se obraćati.

"Ti si taj Maksim, Lindin kao novi dečko?"

Pružim joj ruku kako bih se upoznao s njom, ali ona svoju izmakne, ne uzvrati mi, naprotiv napravi korak ka meni.

"Da, ja sam Maksim. Lindin budući suprug, a Vaš zet. Žao mi je što se upoznajemo tek sada, ali.."

Nije mi dozvolila ni da završim rečenicu. Riječima me je sjekla kao i pogledima dok je držala prst usmjeren ka meni.

"Ti nikada nećeš biti moj zet i nemoj da te više vidim na svojim vratima."

"Ali.."

Pokušao sam objasniti zbog čega sam ovdje i da želim pronaći Lindu, nisam želio da se svađam, pogotovo ne sa ženom koja je rodila moju ljubav. S njom je bilo drugačije. Ona je spremna da me ubije, a ne da se svađa sa mnom iako joj nisam uradio ništa.

"Zbog tebe moj unuk nema oca."

"Nemaš pravo da kri.."

Sofija se uplela u razgovor koji ni njoj nije dozvolila da vodi. Crte na licu su joj se zategle, a prst je još uvijek bio okrenut prema meni u zraku.

"Ti se ne miješaš. Koliko je kriv on, isto toliko si i ti."

"Mi stv.."

Ova žena ne da nikome da dovrši niti jednu rečenicu, a o nekom većem i kvalitetnijem razgovoru ne trebamo ni da pomišljamo, izgleda.

"Nestanite s mojih vrata dok vam nisam policiju nazvala. Za uništenu sreću mog unuka će te duplo odgovarati."

Vrata se stresu pri udarcu nakon što ih zatvori. Pogledam u Sofiju koja je zaprepašteno gledala ispred sebe. Šta se ovdje dešava i postoji li razlog za ovakvo ponašanje ili se žena uvijek ponaša ovako? Slegnem ramenima sam sebi, a onda uzmem Sofiju za ruku i izgovorim.

"Idemo odavdje dok nam je glava na ramenima."

Pustim joj ruku nakon što vidim da je postala svjesna okoline. Nekoliko puta trepnem prije nego što sjednem nazad u automobil i krenem dalje.

"Ovo je bio totalni promašaj."

Izgovori nakon što mi se pridruži na sjedalu pored. Zašto smo joj mi krivi? Ne razumijem. Samo želim da usrećim Lindu i njezinog sina, Luku.

"Gdje da vozim?"

Postavim joj pitanje jer se nadam da ona kao Lindina najbolja drugarica zna lokacije na kojima bi je mogli potražiti, ali Sofija je samo nervozno lomila prste i gledala tupo ispred nas. Linda, gdje si i zašto mi se ne javljaš? Jesi li dobro? Udahnem duboko pa stisnem papučicu gasa.

"Idemo na policiju."

Ništa drugo mi nije ostalo nego da prijavim nestanak. Treba nam pomoć jer mi ne znamo gdje da je tražimo. Kako je Luka, sluša li Katarinu? Spava li još uvijek ili se probudio jer mu nedostaje mama? Znam da nas nikada ne bi ostavila. Ona zbog Luke živi i da ga ostavi nema smisla.

"Ne znam hoće li nam pomoći."

Sofija se oglasi kada parkiram ispred policijske stanice.

"Gdje onda da idem, Sofija? Nisam pametan. Ne znam gdje je prije izlazila, šta je radila, a gdje bi sada mogla biti."

Nisam bio svjestan riječi koje ispadaju iz mene, ali sam itekako bio da se nivo straha povećava u meni. Otvorim vrata pa izađem. Prijaviti ću nestanak i neka mi pomognu.

"Ako misliš da će nam pomoći onda ćemo im se obratiti."

Krenuli smo prema ulazu u stanicu, kada mi je jedna rečenica dovela smetnje u slušne organe, a nelagodu u srce.

"Možda je s Bartolom."

U trenutku sam poželio da se tlo otvori i da propadnem u njega ako je Sofijina rečenica istinita. Na to nisam smio ni da pomislim, a sada sam upravo čuo da i ona misli o tome.. samo smo obadvoje šutjeli.