Nova šansa - |Završena| #2

4. dio

■LINDA POV■

Vrijeme provodim razmišljajući o sebi i o svom budućem životu. Je li Sofija u pravu kada mi kaže da trebam razmisliti o Maksimu? Djelomično je u pravu, on zaista jeste predobar dečko, ali samo kao prijatelj. Ali kako mogu i da kažem da je dobar na neki drugi način ako ga nisam imala na takav način? Nisam dozvoljavala nikome da mi priđe jer su misli posvećene samo Bartolu. Kako apsurdno. On čak ni ne pomisli na nas dvoje. Pretpostavljam da je sretan sa svojom sadašnjom ženom koliko god da mi to teško pada, na neki način sam sretna zbog njega ipak je on otac mog djeteta.

Iz razmišljanja me prekida zvuk zvona na vratima. Nikome se ne nadam, ali ipak ustanem da vidim tko je to došao. Ispred vrata je stojao Maksim s cvijećem u rukama. Nisam ga očekivala, ali me cvijeće nimalo nije iznenadilo jer je on upravo takav. Pažljiv i nježan. Dečko kakvog bi svaka devojka poželjela, a ja.. šta se to dešava sa mnom pa ne mogu dozvoliti nikome da mi se približi na takav način. Bartol mi je uništio život, ali još više ga uništavam sama sebi.

Osmijehnem se pokušavajući biti što iskrenija prema njemu. Maksim je to i zaslužio, sklonim se u stranu kako bi mogao da uđe te on učini upravo to. Prođe pored mene i raširi ruke, a ja prihvatim njegov zagrljaj ovaj put pokušavajući ostati što duže uz njega.. možda ako upijem njegov miris duboko u sebe da ću se više vezati za njega, ali hoće li mi to pomoći?

Želim li da mi pomogne? Ako želim onda se moram potruditi ništa bez truda neću postići, ali mnogo toga mogu dobiti sve je do mene.

"Kako si danas?"

Tiho izgovori te mi se svaki dio tijela naježi. Uvijek se brinuo o meni i o mojoj bebi. Boli me to što se on brine, a otac djeteta ni ne pita. Oh.. opet razmišljam o njemu. Zaista nije fer. Rekla sam da ću se potruditi da ga prebolim.. ako ga ne mogu preboliti onda ga barem mogu potisnuti u srce. Izađem iz Maksimovog zagrljaja te odem u dnevni boravak, a on dođe za mnom.

"Jesi li gladan ili žedan?"

Došao je odmah nakon posla kod mene te bih voljela da ga uslužim onako kako i zaslužuje. Ali on na moje pitanje samo odmahne glavom, negativ odgovor!

"Nisam gladan, a ni žedan.. hvala ti, ali ja bih ipak da razgovaramo o nama."

Na trenutke nisam znala šta da mu odgovorim no ipak samo klimnem glavom potvrdno i sjednem na krevet. On također sjedne do mene te nam spoji poglede. Vješto bih izbjegavala ozbiljne razgovore s njim, ali više ne mogu. Koliko ovaj razgovor treba njemu toliko isto treba i meni.

Samo što smo različiti i nakon mnogo odbijanja, on nastoji da razgovara sa mnom, a ja nemam hrabrosti da kažem kako uz njega želim pokušati zaboraviti oca svog djeteta.. znam ružno je od mene, ali Maksim zna koliko meni znači Bartol. Dok me Sofija osuđuje zbog toga, s Maksimom nije takva stvar. On me razumije, osjećam to.

"Možda sam u nekim situacijama bio navalentan, ali nisam želio da te povrijedim. Pokušavam što više biti suzdržan jer te ne želim povrijediti Linda niti želim da se osjećaš neprijatno u mojoj blizini.."

Spustio je pogled ka podu dok je moj ostao prikovan za njega sve dok nije podigao svoj i suočio ga s mojim. U tom trenutku sam refleksno sklonila pogled od njega. Krijem se. Bježim kao da ima nož u ruci koji će mi završiti u srcu.. koje će biti još jednom jako povrijeđeno, ali ne .. on mi nudi ljubav koja će izliječiti moje već napuklo srce.

"Oprosti ako sam te doveo nekada u neprijatnu situaciju, nisam to želio kao što ne želim ni sada samo želim da znaš kako vas želim zaštititi i tebe i bebu."

Riječi koje izgovara ostavljaju jako veliki uticaj na mene. Lijepo je znati da je netko tvoja mirna luka.. utočište i bijeg od realnosti, ali ja se tome ne usudim prepustiti. Znam nije do njega, do mene je.. ja sam ta koja ima strah jer sam već jednom bila povrijeđena.

"Vidi Maksim.."

Podignem pogled ka njemu čiji je pogled već bio usmijeren na mene. Čekao je šta ću da kažem, a je li se potajno nadao da će dobiti neku smjernice da mi je stalo?

"Ti si jako dobar dečko, jako dobar prijatelj kojeg treba da ima svaka osoba u životu. Uvijek si tu za mene i znam da me ne želiš povrijediti, ali ja sam već uništena.. povrijeđena."

Nekoliko trenutaka tišine, nisam imala snage da nastavim razgovor, ali kao da nije ni on imao snage slušati o tome.. opet kako me je povrijedio.. moj bivši dečko.

Slušao je on tu priču danima, mislim da je već zna i napamet, ali nikada nije rekao da ne pričam o tome kao što mi je Sofija zabranila da ga spominjem. Razumijem je. Nije bilo lako prolaziti sa mnom kroz sve one teške trenutke u kojima nisam imala volje.. ni da jedem.. ni da pijem.. ni da spavam. Dobro je rekla moja najbolja drugarica.. to je period u kojem sam venula, poslije toga se više nisam nikada u potpunosti ni oporavila, a pitanje je hoću li ikada?

Jedina nada i utjeha u životu su mi moja beba i ja, hoću li nam dati novu šansu i pustiti Maksima da mi se približi.. Nije u redu da on ispašta zbog grešaka iz prošlosti čak šta više bio je uz mene cijelo vrijeme, cijeli period u kojem sam patila za Bartolom. Donosio mi je slatkiše, trudio se pronaći odgovarajuće riječi koje će zacijeliti moje srce, ali na njegovom mjestu je trebao biti drugi dečko, ali nije..

"Zaslužuješ djevojku koja će te učiniti sretnim.. s kojom ćeš ostvariti svoju porodicu, koja je će ti uzvratiti ljubav istom mjerom. Nažalost ja nisam ta. Tražiti ljubav pored mene je totalno apsurdno."

"Ne želim te forsirati Linda, ali isto tako ne želim ni da mi govoriš da pronađem drugu osobu koja će im pružiti ljubav jer ja drugu ne želim. Možda ću nekada dočekati trenutak u kojem ćeš biti spremna da mi pružiš šansu. Meni šansu za ljubav, a sebi novu šansu da budeš sretna zajedno sa svojom bebom."

"Oh, Maksime. Teško je to sve. Možemo li sada da radimo nešto drugo? Mislim da sam bila dovoljno jasna kada sam rekla da ne želim nikakvu vezu ni vezivanje. Nije do tebe zaista, možda bi bolje bilo da smo se ranije upoznali, ali nismo.."

"Nemoj tako da govoriš. Sve i da si me upoznala ranije i tada bi mi rekla kako voliš drugog dečka."

"Mislim da si čak i u pravu jer da nisam probala s njim.. ne bih željela nijednog drugog, a to je bilo tako pogrešno!"

Udarim dlan od dlan te ustanem i odem u kuhinju po čaše i sok, a onda se vratim kod njega i u te čaše naspem sokove.

"Nisi trebala da se mučiš. Mogao sam i ja da odem."

"Ali nije mučenje. Moram i ja da se krećem, nije u redu to što hoćete napraviti od mene.. ako sam trudna ne znači da sam bolesna i da trebam uvijek ležati."

"Nisam ja ni rekao da si bolesna, ali se ipak trebaš čuvati.. moraš biti dobro jer mora biti i beba dobro."

"Ti i Sofija ste se dogovorili šta ćete govoriti?"

Nasmije se glasno i pokaže svoje prelijepe, bijele zube, sladak je, ali ni približno kao Bartol. Izgleda da će meni trebati ona predložena Sofijina, psihološka pomoć.

Sa svim stvarima i osobama u životu poredim Bartola ili ipak sve te stvari i osobe poredim s njim. Ne znam šta da radim.. možda je ipak potrebno da pokušam s Maksimom, kako bi zaboravila Bartola. Nije da ga želim zaboraviti, ali moram ni on mene ne pamti.. a nosim njegovu bebu.