Possessive - PREUREĐENJE.

Chapter 61

( Za pocetak cu se odmah zahvalit na svim pregledima, komentarima i vote-vima te na tome da sam dogurala do 61 dijela price, planiram doci do 99 i onda bi trebao biti kraj ove sezone, drugu još u glavi razrađujem  .

Ostavljajte usputne jer to obožavam čitat hahaha

ly  xx )

Ne mogu vjerovati da sam pristala na ovo. Samo je došao  i nekoliko riječi je bilo dovoljno da me odvede na bilo koje mjesto gdje on želi. Harry-ev pogled nisam mogla niti pročitati, samo je buljio u nas  i nije rekao ni riječi, promatrala sam ga krajičkom oka neko vrijeme sve dok me Louis nije povukao vani.

Mrzim to što mi radi, usporkos tome što je Harry bio bez majice, samo u boksericama  ispred mene, potpuno izložen ja sam imala oči samo za njega. Njega koji se uopće nije trudio koliko se Harry trudi, koji me izluđuje, koji se svađa sa mnom, koji me malo ignorira pa me malo ljubi i govori da ostanem i neda na mi nitko priđe. Jednostavno ga se ne mogu prokleto ostavit, usprkos svemu što mi je napravio i rekao ja se uvijek vraćam njemu; koliko god znam da je to loše i da ću najebat opet radim po svome. Možda sam samo trebala poslušati Noru.

"Što je bilo?" pogledao me i lagano rukom prešao preko mojeg bedra. Pogledala sam ga a on je bio fokusiran na mene iako je vozio po prometnoj cesti gdje bi budaletina lagano mogla izazvati sudar ako nastavi ovako voziti.

"Ma razmišljam o nečemu.." nasmijala sam se kako bi pokušala biti što uvjeriljivija jer mislim da bi mi stalno spominjao kad bi mu rekla da mi je on u glavi 24 prokleta sata. Preokrenuo je očima, kao što uvijek radi.

" I nečeš to podijelit' sa mnom?" bezobrazno se nasmijao i skrenuo lijevo. "Ili je to zato jer razmišljaš o meni?" nasmijala sam se i ja sam bila ona koja je ovaj put preokrenula očima.

"Ma naravno, ti si mi stalno jedini u glavi." rekla sam sarkastično. Što bi bilo kad bi saznao da je to zapravo istina.

Krenuo je nešto reći jer naravno on uvijek ima nešto za nadodati pa sam se nasmijala i pogledala u njegov mobitel koji je bio između nas i na kranu je bilo ispisao ime koje sam se nadala najmanje da će biti. Molly. Utihnula sam se i naslonila na udobno sjedalo i zatvorila oči. Znala sam da će ovo biti loša ideja. Bilo je sve dobro dok se njeno ime nije pojavilo na ekranu, sve  u vezi nje mrzim, prezirem. Uopće mi se ne sviđa i pomisao kako Louis rukama i usnama prelazi po njezinom tijelu mene ogroman grč uhvati u trbuhu i zaboravim pričati ; sve mi je mutno pred očima i najrađe bih se zavukla pod pokrivač i nebi izlazila sve dok ona ne ode dalje od Louisa. Zašto se toliko brinem uopće Kriste, naravno da će on uvijek prije odabrati nju nego mene. Ona ima sve što ja nemam.

"Ajde govori" drsko joj se javio na telefon a ja sam na suvozačevom sjedalu čak čula njen hihot. Obožava kad je bezobrazan prema njoj, to ju vjerojatno napaljuje a to je po meni odvratno.

"Kad bi da dođem?" čim sam čula te riječi sam se okrenula prema njemu a on se smiješio dok je ona vjerojatno njemu govorila nešto prosto. Udaljila sam se od njega što sam više mogla, a pošto sam bila u autu to nije bilo toliko daleko, da se negdje van šetamo vjerojatno bih sad isti tren otišla od njega što bih dalje mogla.

" Može, očekuj me čim nešto riješim." nasmijao se i poklopio joj. On pod to nešto misli na mene, plavuša sam ali nisam toliko glupa i naivna da ne znam o čemu on misli. Bome tako neće završiti.

"Idemo?" nasmijao mi se i pogledao me. Samo sam gledala u njega neko vrijeme dok mu osmijeh nije pao. " Jebeno ne možeš biti ozbiljan!" povisila sam ton i uhvatila kvaku od vrata pokušavajući izaći van, otvorila sam vrata ali on me čvrsto uhvatio za ruku.

"Gdje ideš? Ne bježi od mene." pogledao me i povukao nazad unutra a ja sam samo sjela i lagano okrznula glavom u vrh auta što me zaboljelo, vidio je to ali ga nije uopće briga pa nije ni  pitao da li sam dobro.

Uvijek mi ovo jebeno napravi i znam da će tako biti ali uvijek tako bude a ja umjesto da poslušam sebe vjerujem njemu i nadam se da će se promjeniti i prestati raditi ovo što mi radi. Prije nisam bila ovako lakovjerna, skoro pa nikom nisam vjerovala, a pogotovo ne njemu jer mi se nije svidio od početka, a pogle gdje sam sada.

"Idem što moguće dalje od tebe!" isčupala sam svoju ruku iz njegove a on me pogledao s ljutnjom. Mislim da sam ja ovdije jedina osoba koja bi trebala biti ljuta.

" Molim te ,ostani.." preklinjao je. To je bio takav čudan osjećaj čuti da on preklinje nekoga, pogotovo nekog kao što sam ja. Gledala sam neko vrijeme u njega ali noge su mi čvrsto stajale na zemlji i nisam planirala ući unutra. Ne želim biti cura koja sve oprašta da bi ta osoba opet, bez premišljnja  i bilo kakvih posljedica napravila grešku, pomogućnosti puno veću nego što je prva jer Louis to uvijek jebeno radi.

" Zašto bi Molly čekala?!" zalupila sam vrata svom snagom što sam mogla nadajući se da će se jebeno odlomiti od njegovog skupog auta.

Krenula sam hodati niz mračnu ulicu. Čula sam da je netko zalupio vratima i brzo sam se okrenula i vijdjela kako njegova figura trči prema meni. Prokleto je zgodan. Dotrčao je do mene a ja sam ga gledala u oči cijelo vrijeme, ne mogu pročitati ništa. Baš kao što se na njegovom mjestu gdje je bilo srce nalazilo točno to: ništa.

"Molim te Michelle, vrati se u auto." krenuo me uhvatiti za ruke i privući sebi ali sam ih ja opet izvukla iz njegovih i pogledala ga s još većim gađenjem ovaj put i odmjerila. Imao je bijele Vansice, crne uske traperice koje su isticale njegove noge i guzicu te neku bijelu običnu majicu.

" Jebeno me ne diraj!" zapsovala sam i razderala se na njega što sam jače mogla.