Possessive - PREUREĐENJE.

Chapter 42

"Zašto si došao meni?" pogledala sam ga i to ga je natjeralo da se zaustavi i pogleda me ravno u oči na što su me trnci prošli.
" Mislio sam da bi ti bila jedina koju bi zapravo bilo briga." Odkad je on ovako iskren? Nisam navikla na ovakvog Louisa. Navikla sam na deranje,psovanje, vrijeđanje i omaložavanje ali na iskrenost nikad. Ne očekujem to od ljudi jer su rijetki takvi ,a od njega to očekujem najmanje. Navikla sam da nije takav i pomirila se s time nadajući se da ga više neću vidjeti.

"Samo sam mislio..." te riječi su izašle iz njegovih usta nakon što je primjetio da dugo nisam odgovorila na njegovu predhodnu rečenicu.

" Daj mi ključeve." uzela sam kožnu jaknu koja je bila obješena na vješalici s moje desne strane te obukla ju. Pružila sam mu ruku i pogledala ga.

"Zašto?" podigao je obje obrve. Čudno. Večina ljudi može podignuti jednu, još čudnije je to da u vezi njega primjetim svaki prokleti detalj.

"Pa danas je tvoj dan." nasmijala sam se. Odlučila sam da barem danas neću biti loša i kučka prema njemu, usprkos svemu što je napravio.

"Hajde ne gledaj me tako, ajmo." uzela sam mu ključeve iz ruke bez pitanja i izašla van. Preskočila sam dvije stepenice na ulazu i sjetila se da se nisam javila Harryu. Ma vjerojatno se neće previše brinuti, iovako nems gdje a ni kod koga pobjeći.
Okrenula sam se i pogledala ga a on je gledao u pod s osmjehom nacrtanim na licu.

"Što je smiješno? " upitala sam ga kad smo došli do auta. Otvorila sam vrata i sjela u njegov auto na suvozačevo mjesto bez da sam ga išta pitala. Otvorio je vrata te je sjeo na suvozačevo mjesto i prošao rukom kroz kosu cijelo vrijeme smješeći se.

" Navikao sam na bahatu i bezobraznu Mich." upalila sam auto te izašla iz dvorišta i kad sam shvatila da me nazvao nadimkom sam ptevrnula očima.

"Ne zovi me tako."

" Tko će mi zabranit'?"

"Ja ću biti ta koja će ti zabraniti."

" Slatko je što misliš da možeš nešto promjenit'".

" Samo šuti i gledaj naprijed." rekla sam na što se on nasmijao.

Nakon nekon minuta blagoslovljene tišine i mira lagano se zakašljao i pogledao me. Mogla sam vidjeti njegove oči po meni kako me ometaju u vožnji iako su moje bile usmjerene naprijed.

"Otimaš me? " bezobrazno se nasmijao i opet prošao rukom kroz smeđu kosu koja je stršila na sve strane.

"Planirala sam te prodati." odlučila sam igrati njegovu malu 'igru' nadmetanja.

" Mah, previše me voliš za takvo nešto." prišao mi je bliže i te riječi izrekao na uho šzo je izazvalo trnce čitavim mojim tijelom.

Stala sam s autom i izašla van. Sunce je bilo skriveno iza oblaka a ni nije bilo toliko visoko. Možda je bilo oko osam i pol sati ujutro.

Izašao je van zamnom i prišao mi . Gledala sam naprijed te je on pogledao u predivan prizor kojeg sam ja promatrala.

More je bilo kao ogledalo. Bistro i čisto. Te mračne dubine su tjerale strah kao i bića koja su slobodno bez ikakvih briga plivale po njemu. Dok je površina držala zarobljen odraz kristalno plavog neba.
Sunca nije bilo, no to nije ugrozilo savršen pogled. More se prostiralo u ravnice, koje su se činile brskrajne.

Plaža je bila pusta i prazna. Ja i on smo bile jedine žive duše tamo. Nije bilo ptica, nije bilo vjetra. Samo ja i on. I taj pogled kojeg bih svaki put obožvala.

" Nisam znao da voliš ovakva mjesta. " rekao je hodajući naprijed ka moru.

" Nisi nikad pitao." nasmijao se na moj odgovor. Uvijek bi to radio, na sve odgovarao osmijehom misleći da je to riješenje za svaki problem. Smijao se kad god je htio, poklanjao bahati osmijek kome god je želio. Nije ga bilo briga, zapravo nije ga bilo briga uopće, imao je jako puno hrabrosti za takvo nešto. Nitko mu nije mogso ništa reći, niti napraviti.

" Totalno mogu zamislit' kako nekog žestoko jebem ovdije." da. Stari Louis se vratio. Ima trenutaka kad volim da je ovakav, da je hrabar i odlučan ali takve odluke i takvi trenuci donosr vrijeđanje i ponižavanje sa sobom, mislim da se to jako teško može izbjeći.

"Upravo si mi zgadio moje najdraže mjesto!" legla sam na plažu bez imalo srama. Kad sam već došla ovdije nakon toliko vremena, uživat ću u pogledu, mirisu i zvukovima koje mi ovo mjesto pruža.

" Ne mogu reći da mi je žao." prasao je u smijeh i legao do mene. Nisam ni obraćala neku veliku pažnju na taj smijeh, već sam se navikla pa je i to postala jedna od nebitnih stvari u mome životu koja će se jako brzo pretvoriti u problem.

" Trenutno je tvoje najdraže mjesto ukradeno." rekao je ležerno i nasmijao se. "Svašta tvoje bi moglo biti ukradeno , sumnjam na jednog lopova." pogledao me a ja sam samo preokrenula očima i nisam odgovarala apsolutno ništa.

Lagano sam zagrzla usnu i zatvorila oči. " Moraš jebeno prestat to radit."_ zapsovao je i ja sam otvorila oči a on se već nalazio bliže meni, a za koju sekundu i na meni.