JAKO PUNO BI MI ZNACILO KAD BI OSTAVILI ISKRENI KOMENTAR I VOTE JER 10-15 DANA NASTAVKA NIJE BILO I BOJIM SE DA JE SVE PALO U VODU :/ HVALA PUNO SVAKOM TKO OSTAVI KOMENTAR I VOTE <3 <3
--------------------------------------------------------------------
Suze.
Pojava koja je kod nekih ljudi česta. Takvi ljudi većinom su tužni i depresivni ; ne vjeruju u život, ne daju neku veliku pažlju njemu i izbjegavaju sve ono šareno, dobro i sretno u životu; ako to uopće i postoji. Zašto bi plakali kad smo sretni? Osmijeh je zauzeo to mjesto, sreći bi to trebalo biti dosta; ali nije. Tuga se osjeća zapostavljeno baš kao i siv ljudi koji su ju ikad upoznali.
Možda je to razlog zašto je ona zauzela tužno mjesto u ljudima, sreća je za to kriva no mi to ne razumijemo; uzima sve što hoće, kad god to želi. 'Maže' nam oći svojom pozitivnošću, izgleda da je tako trebalo biti. Sve dok se jednog dana ne nađe netko tko će imati hrabrosti to priznati sebi.Tuga nam je izgovor za stanje u koje smo se sami uvukli, sami smo se rodili, sami živimo, sami umiremo. To je istina koju ne možemo priznati.
Što se desi sa suzom kad se pretvori u malu kockicu leda? Odgovor znanstvenika bi bio da su se čestice zbile i prešla je iz tekućeg u kruto sranje. No to nije moja definicija zamrznute suze, moja je puno gora i nestvarna. Ona je zaleđena, kockica leda koja je stala, ne može naprijed ni natrag; ne može dalje, odustala je od svega i shvaća da povratka nema ; ono što je odlučila zauvijek će ju pratiti i morati će živjeti tako smrznuta, nedodirljiva. Nitko joj ne može pomoći,odvojila se od svega,sama je tako odlučila i nitko joj ne može pomoći?
Zašto ljudi ne pomažu jedni drugima kad treba? Prelijeni su? Ili samo prebezobrazni, puni sebe za tako nešto. Po meni, i neprijatelju se treba pomoći; ako ne da bi se osjećao bolje, samo zato što će vidjeti da nisi bezosjećajan kao što je on .Imaš srce, bilo ono kameno,smrznuto ili toplo.
" Nikad nisam vidio taj pogled; bio je nešto novo. Nešto što nitko nikada nije vidio. Nikad nisam mislio da se tako hlano srce može otopiti." -Louis Tomlinson.
"Ulazim."riječ je izašla iz mojih usta bez imalo razmišljanja, u tome trenutku nije bilo posljedica. U mojo j glavi je postojalo samo ono što se nalazi iza onih vrata u mračnom i tajnom hodniku. Zayn je samo kimnuo glavom, izgleda da nije htio ništa pitati jer bi na kraju svejedno bilo po mome. Htio je pomoći Louis-u; misleći da sam problem ja, no nisam.
Hodao je ispred mene, imala sam pogled na ugljenu kosu, razvijena leđa kojih je skrivala crna majca. Vani je bilo jako hladno, no njemu ne dovoljno. Možda je samo trpio hladnoću, možda i on pati, možda i on traži neke odgovore; put u životu koji će ga odvesti do cilja kojeg svi tako očajnički želimo i isćekujemo.
Otvorio je vrata kluba, prigušena svijetla su osvjetljavali tu veliku prostoriju koja se svakim mojim dolaskom ovdije meni čini poznatija. Išao je ravno i uveo me u hodnik kojim su se prostirala prigušena svijetla i jače čuli uzdisaji i udarci. Bližili smo se a moje je srce to osjetilo. Počelo je kucati sve jače, kao da će iskočiti iz prsnog koša.
"Sretno." okrenuo se prema meni kad smo došli do vrata koja su nas dijelila. Kimnula sam glavom na što se on lagano nasmijao ne pokazivajući bijele zube, okrenuo se i zaputio niz hodnik.
Sad smo samo ja i on, ništa se lošene može desiti; nadam se. Nije ništa tako strašno, što bi moglo biti?
Ohrabrivljivajući sebe uzela sam duboki dah i uhvatila kvaku te otvorila vrata. Zašto se uopće bojim? Ništa loše nisam napravila, koliko se ja sjećam. Prostorija je bila puno svjetlija od hodnika, jedan dio poda je bio taman, olašteni parket dok drugi su prekrivale crne strunjače, prostorija je bila puna utega, vreća za udaranje a u kutu je i bio ring. Naježila sam se i još jednom prošavši pogledom po prostoriji ugledala njega. Skupila sam hrabrosti i pogledala ga. Bio je baš onakav kakvim sam ga zamišljala hodajući hodnikom, u kratkim hlačama, bez majce, razbarušenom,smeđom,mokrom kosom, crvenim rukama i nogama od jakih i snažnih udaraca i bijesnim licem.
" Hej." došla sam mu bliže, pogled je skinuo s mene nasmijavši se i pogledavši u pod. Reći će nešto loše, osjećam to. " Još si se i usudila doć' tu." uzeo je bocu vode i otvorivši je popio par gutalja hladne tekućine. Da nije u ovaknom stanju, vjerojatno bih se jako posvađala s njime, ali sad ne mogu; moramo ovo nekako riješiti.
"Što se događa?" pogledala sam ga u ledene plave oči koje su bile prepune tuge,mržnje i bijesa. Zjenica mu se stisnula kao i šake, pogledao me bezobrazno u oči i brzo mi prišao udarivši u mene. Njegova silueta me odbila i skoro sam pala no uspjela sam se zadržati na nogama. Pogledala sam ga i bijes je vladao njegovim tijelom. Vidjelo se da mu je jako malo falilio da me udari, suzdržava se iako samo želim znati što mu se dogodilo. Sve je bilo dobro u parku, sve dok nisam pobjegla do njega.
" Jebeno sam ti se ispričao Michelle! Ponizio sam se pred tobom kao pred nikim do sada! Nikad do sad to nisam napravio! Trebala si barem malo to poštovat! Al' ti moraš bit tako jebeno uštogljena i hladna!" izderao se na mene toliko jako. Na trenutak sam pomislila da ću biti kao ona crna vreća koju je izudarao. Shvaćam sa sam krivo postupila, valjda sma mu se trebala zahvaliti ili nešto napraviti ali, to sam ja. To ne mogu popraviti. Zauvijek ću biti ovakva, skrenula sam s svog pravog puta davno; puno je prošlo od te pogreše, od tad, sve je gore, sve se više tone, sve više gubim sebe u stvarnosti.
Po prvi put sam ostala bez riječi, pogledala sam u pod i zatvorila oči, zasuzile su; i to pred njime. Nisam htjela da to vidi. To je prokleti dokaz slabosti, jedini koji vidi moju patnju je ogledalo. Podigla sam pogled ne želeći da on vidi tu stranu, to je zabranjeno.
Stajao je ispred mene dva koraka, gledala sam u njega misleći o svim stvarima koje je ikad rekao. Zašto me njegove riječi tako prokleto pogode? Zašto ovakav gad uopće ima utjecaj na mene? Koliko god sam se bojala da će me udariti, to nebi bilo prvi put, svjerojatno će to kad tad napraviti opet i ne smijem zaplakati. Ne smijem dopuštati da mi ovakve sitnice izazovu suze. Što mi se to dogodilo?
Približio mi se i ubrzo sam osjetila snažne ruke oko svojeg malog tijela.
---------------------------
JAKO JAKO JAKOOO mi je žao što ste ovoliko čekali ali škola, problemi i depresija me sjebala do kraja. Prepustila sam se svačemu i znam da nije dobro.
Volim Vas <3
YOU ARE READING
Possessive - PREUREĐENJE.
Fanfiction" You can just go to hell!" "But baby, I'm already in it."
