Possessive - PREUREĐENJE.

Chapter 28

Vjerovanje.

Najlakše stanje na svijetu koje možeš pokloniti bilo kome. Najlakše se daje i svi misle da je iskreno. Ili se barem nadaju, ali u podsvjesti oni znaju da to neće, ni ne može završiti dobro.
Neki to vjerovanje poštuju, poštuju što se netko povjerio njima i što netko polaže nade u njih isćekujući nešto, no to išćekivanje se pretvori u mučenje i ta osoba na kraju popusti i zaboravi te. Izgovor je: ' Tražila si previše od mene.' Zar stvarno ljubav i želja za boljim može biti 'Tražila si previše od mene?' Ne, ne može. No ljudi ne žele priznati da su oni u krivu, tako im se spušta samopouzdanje i pada ego.
Neki to vjerovanje odmah izdaju. Bilo gdje, nekom strancu na ulici, podijele na društvenim mrežama pomoću statusa toj posvećenoj osobi koji je trebala biti u običnim porukama ili još bolje u četiri oka. Jer izdavanje iza leđa je kukavički posao, to rade osobe koje nemaju svoj život, kojih sve zanima; pogotov što se tiče drugih, koje moraju znati svaki trač i sve probleme koji drugi imaju te još k tome ne pomažu im riješiti probleme nego ih pogoršavaju svojim izdavanjem drugima.

Najgora stvar kod izdaje je to što nikad ne dolazi od tvojih neprijatelja.

Nekoliko trenutaka sam ga gledala proklinjajući dan kad sam ga upoznala, kad sam otišla s njim, sve dane provedene s njim i svaku njegovu riječ koja je ikad izašla iz tih usta. Sve njegove laži kojih je bilo jako puno. Ponizio me , opet. Uvijek mu je to uspjevalo, ne znam kako ali samo on je mogao napraviti da se ovako loše osjećam. To mu je išlo, malo predobro.

" Nisam. Ti ne možeš voljeti." rekla sam tihim glasom. Dovoljno da me čuje. I čuo me, okrenuo se i pogledao me. " Mogu ja voljet, ali takva osoba kao ti ne može biti voljena." osmijeh mu je stajao na usnama. Natjerao me da se prisjetim svojih roditelja, zašto su me odbacili , zašto sad nisam kod njih... Zašto me nisu voljeli? Da su me voljeli toliko koliko su obećali ne bih bila tu, bila bih u nekoj školi, s prijateljicama učeči da postanem netko ili nešto u životu. A pogle što sam postala i gdje sam sada? Borim se sa svojim srcem i razumom kuda trebam otići i što trebam napraviti. Pravi put ne znam, to još nisam otkrila i što više dani prolaze mislim ni da neću. Sebe tješim da je ovo samo prolazna faza, da će doći jednog dana na vrata, reći da im je žao i uzeti me natrag, iako i sama znam da od toga neće biti apsulutno ništa jer je to samo plod moje mašte koja me zeznula previše puta u životu.
Je li ovo stvarno ono što sam htjela biti u životu? Djevojka koju su prisilili da ode iz sirotišta kod nekog prljavo bogatog pjevača koji misli samo o publicitetu i novcu te slavi koju zaradi?
Ljudi kažu da ulica uči životu, ta izreka tjera želju u meni da bih rađe sad bila na ulici. Da ne budem povrijeđena, da se učim nositi s problemima i da se uvijek mogu obraniti.

" Imaš li ti srce?!" upitala sam ga nakon nekoliko minuta šutnje. Morala sam ga to pitati jer me prokleto zanimalo. Nikad nisam čula otkucaje njegovog srca. Koliko god sam se trudila biti hladna, odbojna i nedodirljiva imala sam srce, onu nježniju stranu koju su rijetki vidjeli.

Nije mi odgovorio na moje postavljeno pitanje, samo se nasmijao i nastavio gledati na cestu.
10 minuta kasnije smo se nalazili na parkiralištu meni dobro poznatom. Na parkiralištu ispred onog idiota čije sam ime zaboravila. Zac mi se čini.

" Zašto si me doveo tu?" upitala sam jačim tonom kad je samo izšao iz auta, prekoračio put do mojih vrata otvorivši ih i snažno povukavši moju desnu ruku izvukavši me iz auta. Skoro sam pala na pod te sam ga odgurnula svim snagama, no to nije bilo dovoljno te me samo primio za zapešća ruke rekavši tiho 'šššš'.. Tako vušavši me doveo u mračan prostor. T je noći bio klub u kojem se pilo,drogiralo,silovalo. Dok danju je to bio prostor za mučenje. Cure koje su se nalazile na katu iznad su proživljavale pravi pakao.

Bez imalo poteškoće i savjesti me vukao kroz odvratne stepenice i hodnik. Lagani krikovi su se čuli iza neke sobe koji su prouzročili ternce mojim tijelom. Što joj radi? Je li ovo mjesto normalno? Zašto ovo rade? Zašto sam ja prokleto tu? Tu mi nije mjesto. Unatoč mojim opiranjima i vikanjima da prestane me svejedno ugurao u ured meni dobro poznat. Mrzim ovo mjesto, svakog tko ovdije radi i žao mi je svake djevojke koja je završila na ovom mjestu, koja vjerojatno nije dobro prošla i tko zna da li je ikad izašla odovuda.
Smeđi istrošeni tepih, crni zidovi, miris novca i cigareta te pištolj na stolu. Crne kožne stolice i veliki gad koji sjedi na jednoj od njih, najveća stolica za najvećeg gada. Neko vrijeme me promatrao s smješkom lagano točeći viski.

" Opet se srećemo." reko je ispijajući gutalj svoj Viskija koji mu je vjerojatno jako parao grlo. Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi piju i izazivaju čudan osjećaj u sebi. Ne znaju što rade te ujutro žale za svakom riječju koju su rekli prošlu noć i za svako dijelo koje su napravili.
" Zašto sam tu?" upitala sam ga nakon duge šutnje. Nasmijao se i zapalio jednu cigaretu.
" Ispričavam se ako je Louis bio grub prema tebi. On je inače takav, u svačemu." čuo se njegov smijeh. Dobro sam znala na što je mislio. U što sam se ja prokleto uvalila? Zašto moram biti tu? Da samo uzmem ovaj pištolj upucam svih i itrčim negdje daleko, daleko odavde gdje nećče biti briga, plača, dečkiju, a najviše problema. Zašto problemi postoje? Oni stvaraju brige, brige stvaraju depresiju a depresija stvara smrt. Nema više želje za životom ,nema ljubavi i nema problema. Zato se ljudi ubijaju, da nema problema.

" Prijeđi na stvar!" rekla sam višim tonom što se njemu nije svidjelo. No prešutio je i ugasio svoju cigaretu te se prostor između nas razbistrio jer je dim nestao.

" Došla si tu dabih ti rekao da ti još nije kasno. Nije kasno da se predomisliš." .

-------------------------------------------------------

Iskreno , nije mi se pisao ovaj nastavak. Samo sam nešto napisala jer sam vam obećala da će doalziti svakih 7 dana, ali često čujem da nastavci nisu dugi i ful se loše osjećam oko tog jer stvarni pokušavam napisati dugo i nešto dobro ali škola mi to ne dopušta. Stvarno imam prevše za učili i još sad dolaze testovi i nove, još teže lekcije koje neću shavatiti i moram zadržati svoj prosjek tako da mi je žao ako sam ikog iznevjerila.. :(

Potrudit ću se drugi put..

Volim Vas