Possessive - PREUREĐENJE.

Chapter 48

Vidim da čitanost priče propada i znam da niste samo vi krivi nego sam i ja jer ne psotavljam dosta često nastavke ali trudim se koliko mogu i koristim svaku moguću situaciju da napišem nešto ali i kad znam da moram i imam vremena ali nemam inspracije, krenem pisati i pobrišem apsolutno sve jer nema nikakvog smisla pisat a da nemam volje za to.

Stvarno bi htjela da ostavite VOTE/KOMENTAR.

°°°

 " Harry trebao si mi prije reći. "puhnula sam i naslonila se na hladan, sivi sic njegovog auta. 

Na Harry-evu licu se vidjelo da je jako umoran, vozi već tri sata i jos nismo stigli kod njegovih. Ne zelim tamo otici i ne razumijem zašto me vodi tamo. Vjerojatno je znao i kad bi me pitao da bih odbila to jer ne želim ići upoznati njegove, nemam nikakvih razloga za to i jedino što mogu je njega osramotiti a također tako i sebe.

Već znam da ovo neće proći dobro. Za večerom ćemo vjerojatno svi šutjeti, njegova mama će pokušati pokrenuti neku temu na što ću se ja samo morati smiješiti; što će izgledati jako glupo; dok će Harry i njegova sestra samo razmjenjivati poglede i ona će vjerojatno kolutati očima i njima pokazivati na mene. Barem je tako u filmovima. Znam daje Harry-a njegov tata ostavio još dok je bio jako mali i trebalo mu je dosta dugo da se oporavi, to sam pročitala dok sam na internetu tražila informacije o njemu još prije mjesec,dva. Iznenađuje me što se tgoa uopće sjećam, jer inače večinu stvari zaboravim jako brzo te također mi treba sto godina da ih se opet sjetim i tako u nedogled.

" Da sam ti rekao nebi otišla pristala." nasmijao se držeći i dalje svoje velike,zelene oči na cestu. Primjetila sam da mu svako malo oči bježe na desnu stranu, tj. na stranu na kojoj  se nalazim ja. Vjerojatno provjerava moje izraze lica i kako mi se ovo sve sviđa. Kako? Nikako. Jer će vjerojatno bit jako puno novinara koji će okružiti kuću jer oni naravno saznaju sve informacije prije nego li mi uopće dođemo u taj njegov rodni grad. Uvijek me zanimalo kako to saznaju? Špijuniraju nas? Prisluškuju? Nije baš lako saznati takvu neki informaciju, da bi predvidio samo moraš imati puno  sreće što je također jako rijetko.

" Imaš pravo." ovaj put sam priznala da je on u pravu. Po prvi put odkad se poznajemo,jer je. Oboje znamo da ja nebi pristala nego bi se odupirala, a kad bi on još više inzistirao i silio me samo bi pobjegla negdje van i nebi se vračala nekoliko sati pa bi mi on popustio. Mrzim to kad je on u pravu. Više puta je bio, no to sam priznala sama sebi; njemu to nisam rekla. Ne želim da on bude u pravu i da čuje svako malo moje priznanje o tome kako je. Hvala Bogu on nikada  neće znati kada je u pravu.

Osmijem mu se nacrtao preko lica dok smo ušli u grad po imenu Holmes Chapel. Osjetila sam kako mi se dlanovi počinju znojiti i on je to primjetio te mu se opet u kutku usana nacrtao neprimjetni osmijeh kojeg nije htio da ja vidim, no vidjela sam. I to više nego dobro. 

Kuće nisu bile toliko velike, odrasli su šetali, djeca igrala nogomet, odbojku, košarku dok su neki od odraslih užurbano jurili autima. Prvi dojam je da ovo nije toliko tihi grad, gradić? Nisam sigurna ni kako bih ga trebala zvati. Da je grad imao bi ogromne zgrade, kakve su inače tu u Engleskoj, no tu toga nema; pa pretpostavljam da ću ga onda zvati gradić.

Nebo je za čudo bilo čisto, vjetar nije puhao  te je Sunce već polako zalazilo. Boje su se prosule po nebu i ulične lampe su se polagano počele paliti jedna za drugom.

Ušli smo u dvorište kuće koja je bila kao i sve ostale ili barem slična. Nije se niamlo isticala. Kuće u ovom gradu su bile večinom taminijih boja, nijedna kuća nije bila žarka te upadala u oči.

Kako smo izašli iz auta, kad sam stala na noge imala sam osjećaj kao da ću past  na pod. Nikad nisam bila ovoliko nervozna , pogotovo bez razloga. Kriste to su obični ljudi, njegova obitelj  za koju mi nije ni rekao da idemo kod njih što me još više prestrašilo,ali pametno je ovo odigrao.

" Nije smiješno." pogledala sam ga a on više nije mogao suzdržavati smijeh pa se počeo glasno smijati. " Nisam te navikao gledati ovako nervoznu i napetu." rekao je na neki način ponosno kako je to nakon dosta vremena uspio napraviti iako mu je to bilo daleko od njegovog cilja.
Pretpostavam da ovim odlaskom kod njegove obitelji je pokušavao mene upoznati s njima i nadao se da  ću biti bolja prema njemu ili je samo pokušao biti dobar ali s ovim je meni samo pogoršao situaciju jer zadnje što sam htjela je sad za 5 minuta se dobro osramotiti.

" Požurimo. " lagano je položio svoju ruku na moja leđa pokušavajući me ubrzati jer su malo dalje od nas prilazili novinari s kamerama i aparatima te popraćeni vriskovima njihovih fanova čije sam ime opet zaboravila. Maknula sam njegovu ruku s mojih leđa i ubrzala korak na što se on samo nasmijao.

Za trenutak smo se nalazili unutar kuće koja je bila prepravljena mirisima koji su dolazili iz kuhinje. Harry je pred nosom zatvorio vrata novinarima a oni su to sve naravno slikali i njihovi glasovi su se smanjili jer su shvatili da nema nikakve koristi derati se s druge strane vrata i ne dobijajući odgovor.

" Hajde ne boj se. " osjetila sam njegov vrući dah na svome uhu i nekoliko sekundi nakon toga, prije nego li sam mu uspjela išta reći ispred nas su se pojavili njegova majka s ogromnim osmjehom te uz nju Gemma.

Gemma je bila nekoliko centimetara viša od svoje majke, nije toliko puno; ali bilo je dosvoljno da se primjeti. No, svejedno je bila niža od Harry-a. Svo troje su imali zelene oči, skoro pa niste nijanse i to je ono što sam prvo primjetila kod njih.

" Pa gdje si ti?" Gemma je nabacla jedan topli osmijeh i zagrlila me kao da se znamo sto godina. Uzvratila sam joj i nasmijala se.  "Anne." prišla mi je nakon što se Gemma odmakla te napravila isto kao što je i ona. Nije mi bilo toliko neugodno nakon tog zagrljaja i prvog dojma.

Čini mi se da lako prihvate ljude i odmah ne zabadaju nos i ne ispituju gluap pitanja kao što obično ljudi rade te učine da gostu bude što neugodnije moguće i da se crveni kao paprika. Hvala Bogu kod njih nije bio taj slučaj jer mi ja najveći strah da ja nebih mogla držati svoj dugački jezik za zubima i morala bi nešto odgovoriliti ili komentirati.

" Ajmo jest', umrijet ću od gladi." nasmijala sam se na tu Gemminu izjavu pokušavajući ne izvaliti nešto glupo kao što inače radim i barem jednom u životu ispasti pristojna.

Oni su išli prvi prema blagavaoni dok sam ja pratilanjihov korak. Za sad nisu razmjenjivali poglede niti slale neke zračne poruke tj. šifre. Osjetila sam kako mi je mobitel zavibrirao u prednjem, lijevom džepu te sam iskoristila priliku dok sam bila iza njih i dok su gledali napriejd da otvorim poruku.

'Jebeno gdje si? Da si se odmah nacrtala ispred kluba. Trebaš mi.'