Possessive - PREUREĐENJE.

Chapter 33

Osjećaj ili emocija naziv je za reakciju na neki događaj, povezuju ono što nam je važno sa svijetom ljudi, stvari i događaja.

Osjećaji su gluposti za koje se ljudi nadaju da će doći, ljudi s osjećajima se lagano prevari i nadmudri jer žive u mašti koju su sami izmislili u svojoj glavi. Nakon nekoliko razočarenja obećaju si, zakune se da tu grešku neće napraviti opet, da će drugi put paziti; no ,kad opet dođ do takve situacije oni opet padnu na tu istu grešku i tako  se samo vrte u krug zavaravajući druge ljude a i svoje srce.

Na svijetu je više prisutniji loš osjećaj jer se ljudi udaljavaju jedni od drugih, nije ih više briga za ništa i okreću glavu kad se vide na ulici. Od velikih prijatelja došli su u stanje mrže i prezira te jedni druge ne mogu pogledati u oči od mržnje. Osjećaj da će te netko izdati je po meni onaj najgori, ne znaš kome bi trebao vjerovati i uvijek paziš na svaku riječ s kojom bi trebala složiti neku rečenicu; s tim se ja borim cijeli svoj život. Dobar osjećaj imaju budale, koliko god to bezobrazno i loše zvučalo istina je i od toga se ne može tako lako pobjeći. Svijet bi bio previše jednostavan kada bi  u njemu vladao mir. Mir i osjećaji nikadne idu jedno s drugim jer osjećaji bude nemir, nerazumljivost i zbunjenost u ljudima; ne znaju više razaznati što je dobro a što loše i  pitaju srce za savijet... Koje svijet gleda kroz roze naočale.  Slušanje srca je jedna od najgorih odluka koje sam ikad donjela u životu; naravno u većini slučajeva ne mora biti tako, može doći i do sretnog završetka no u mojem slučaju nažalost, nije došlo do toga.

" Prestani se mješati u sve." sjela sam na vrh krova i pogledala ga bezobrazno. Digne mi živac u sekundi. Jednostavnone može zadržati neke stvari za sebe i uvijek u sve mora zabadati taj svoj nos i komentirati. " Samo sam ti rekao da ne budeš tako cmizdrava." ta riječ zvuči tako prokleto bolesno iz njegovih usta. Ta riječ i njegov glas se uopće na slažu jedno uz drugo.. Da bar ga mogu baciti sada dole.

" Zašto si me dovukao tu?" upitala sam ga prekriživši noge i pogledavši u nebo koje je bilo prepuno zvijezda. Svaki put kada bi netko progovorio iz usta bi izašao 'dim' koji se udaljavao,  bježao od stvarnosti i nestajao u zraku te napokon bio slobodani bez ikakvih odgovornosti.

Možda samo želim otići od svega, od svih ljudi koje sam ovdije upoznala, pobjeći negdje i započetisve iznova; dobiti drugu nadu i novu šansu. No to je nemoguće sada. Svi me znaju i pronaći će me kad tad no to ne znači da ne vrijedi probati. Jednostavno, pobjeći od svega, pobjeći od stvarnosti i pronaći nešto bolje.
Kao mala ni na kraj pameti mi nije bilo da ću ovako završiti, biti tako zbunjena,sama i ostavljena. Sanjala sam da ću se udati za nekog kog volim ali to su samo bajke, svijet nije takav i odrastanjem to shvaćam; iz dana u dan sve više a moja želja za životom prestaje i nestaje. Tko bi pomislio da ću u ovom trenutku sjediti s na krovu neke napuštene zgrade s najbezobraznijim,najglupljim debilom na svijetu. Zapravo,možda bi sve bilo drugačije da kao mala nisam maštala i sanjala o savršenom životu, nisam znala da na ovom svijetu postoje loši ljudi koji bi učinili sve da upropaste nekog i sruše mu osmijeh koji  se natrag uz puno truda i volje treba izgraditi. Zašto mi netko nije govorio, učio me da život nije kao u knjigama; da ne postoje sretni završeci kao u bajkama i da se živi u stvarnosti. Manje bi se nadala, više bih dobila.

" Da sam te dovukao sad bježala, a koliko ja vidim ti mirno sjediš." u kutu usana mu se našao osmijeh. Kako bi ga zad razbila. Ne znam da li itko može ovako nekog razljutiti ko što Louis može. " E pa prisilio si me da dođem ovdije." zakašljala sam se i navukla rukave preko šaka, stara navika.
" Govoriš kao da sam te prisilio na sex." oholo se nasmijao te sam pratila pogledomšto radi. Iz džepa traper jakne je izvukao kutiju cigareta, bezosjećajno izvukao jednu te zapalio.