MOLIM VAS DA OSTAVITE VOTE I KOMENTAR POGOTOV JER OBOŽAVAM ČITATI VAŠE KOMENTARE I MIŠLJENJA KOJIH JE VEČINOM SAMO 2-3 :/ (obavezno pročitajte ono na kraju)
------------------------------------------------------------------
Patnja.
"Riječi su lijek duše koja pati."
Zašto bi sretan čovijek, čiji je život ispunjen ljubavlju i pažnjom patio? Nema razloga za to, a ja nemam odgovor na to pitanje. Svi patimo od nečega; to ne mora biti ista stvar, no može biti i blaže ili jače. Blaža patnja se brzo zaboravi dok ona jača nam stoji u glavi, odbija nas od dobrih stvari, stvara zid oko nas i tjera nas da vidimo svijet na najgori mogući način. Taj način uopće ne mora značiti nešto loše za nekoga, zašto bi netko tko želi to htio biti sretan? Ne, to ne ide jedno s drugim. Onaj koji pati može zauvijek patiti , nikad to ne zaboraviti i to će ga pratiti do kraja života htio on to ili ne. Oni koji su jednom osjetili tu patnju , ne mogu reći da im je loše, da su uvijek nestretni i loše volje. Ti ljudi samo žele biti poput onih kojima je stvarno tako. Bolesno žele da ih sažaljevaju te da se osjećaju odbijeno od svijeta, da bi plakali svaki dan i rezali se.
Takvi ljudi; koji samo traže pozornost su po meni bezobrazni, neodgojeni i bolesni. Tim djelom čine da svi zaborave na one kojima je stvarno tako.
Koji znaju da im je gotovo, ali bore se svim snagama i do zadnjeg daha, pokušavaju se izboriti. Kao što kad posadimo malu sjemenku u hladnu zemlju punu opasnosti. Život nije mio prema njoj, hladna kiša ju zalijeva, led gradi zidove oko nje, rijetko je Sunce grije svojom ljubavlju ali bori se za Sunce; polagano izbija na površinu pokušavajući uhvatiti malo njegove ljubavi koja bi joj jako puno koristila.
"Bila je željna života, željela je biti nekome nešto." - Harry Styles.
"Što je ovo?"ušla sam u prostoriju polako skidajući jaknu. Harry je sjedio na jednom kraju stola obučen u bijeku košulju prošavši jednom rukom kroz gustu, nepočešljanu, kovrđavu kosu pokušavajući ukrotiti svoje kovrđe. Na drvenom stolu se nalazio čisto bijeli stoljnjak, na njemu su se nalazila razna jela koja iz prve nikad nebi pomislila da je Harry radio, vjerojatno je imao pomoć ženske ruke u ovome; ili samo dobro kuha. Također, tamo su se nalazila dva čisto bijela tanjura koja su na rubovima imali zlatne dodatke koji su ih činili još lijepšima. Čiste staklene čaše za vino su se nalazile desno od tanjura iznad zlatno obojene salvete. U prostoriji je bilo prigušeno svijetlo, uokolo su bile postavljene mirisne svijeće čiji je miris ukrao ovu prostoriju.
"Hej Mitchelle, gdje si bila?" nasmijao se i dalje sjedeći na drvenoj stolici. Gledala sam ga nekoliko trenutaka i odlučila mu ne odgovoriti na postavljeno pitanje. Sjela sam na drugi kraj stola ne očekivajući što slijedi. Čula sam njegov dubok, hrapav glas i podigla svoj pogled koji je bio zakačen za moje nokte; te pogledala u zelene oči.
"Ne znam kako da ti kažem... Ali ovo nije za tebe." rekao je a meni je u grlu zastala ogromna knedla. Kao da me netko guši. Što sam mislila? Kako se planiram sad izvući iz ove užasne situacije?
" Za koga je?" prekinula sam tišinu i moje demone koji su vrištali na mene. Podigao je pogled s mobitela i usmjerio ga ravno u moje oči čija hladnoća pobjeđuje njegovu.
" Za jednu prijateljicu." nasmijao se i zacrvenio. Nemam tu što raditi više, te sam se ustala i otišla u hodnik te objesila jaknu na vješalicu i uputila se prema stepenicama. Kad sam već bila na vrhu čula sam kucanje na vratima te pretpostavila da je njegova 'prijateljica' i brzo otrčala u sobu da me ne vidi. Vjerojatno zna da sam tu, a i pretpostavljam koja je to 'prijateljica'.
Izvadila sam mobitel i slušalice iz džepa i stavila ih na bijeli ormarić do kreveta. Skinula sam bijele; sive starke i bacila ih sastrane do velikog ,bijelog, kliznog ormara u koji je jedva pola pun odjećom zahvaljujući Harry-u, većinu te odjeće ni nisam obukla jer je skoro sve u bojama, a ja volim nositi večinom samo crno, plavo i sivo može proći. Po meni; ljudi koji večinom nose crno žive obojan život. Nakon toga sam legla na krevet zabivši glavu u jastuk.
