Possessive - PREUREĐENJE.

Chapter 5 - uređeno.

Od malih nogu sam se ustajala jako rano, ne zato što sam htjela nego zato što su me odgojili tako. Majka se probrinula da sam već u šest budna i spremna za dan. To mi je ušlo u naviku, rijetko kad bi spavala duže od osam sati.

Ustala sam se sa udobnog kreveta te se rastegnula i udahnula duboko. Zatim sam sjela na rub kreveta i pogledala uokolo sjetivši se što sam sinoć radila do kasno. Gdje je laptop?
Brzo sam se ustala i okružila oko kreveta u slučaju da je pao na pod pošto imam jako nemiran san i uvjek se mičem ili pričam u snu. Nigdje ga nije bilo. Kvragu, kako se uvjek uspijem naći u ovakvim situacijama.  Vjerojatno ga je on uzeo k sebi jer nemam drugo objasnjenje iako mi i nije baš jasno kako ga nisam čula pošto imam lak san i većinom me i najmanja stvar probudi. No, predpostavljam da je ovaj krevet kriv pošto  odkad su me odveli od takozvanog  doma nisam spavala na normalnom krvetu.

Lagano sam otvorila drvena vrata sobe pokusavajuci sto tiše proći kroz hodnik tako da ne probudim Haerya jer ko će njega trpiti u šest i četrdeset i pet ujutro.  Kada sam se spustila niz stubište ušla sam odmah u kuhinju u kojoj je vladao polumrak pošto se Sunce lagano počelo nadzirati ali ne dovoljno da osvijetli ulice i domove.

Prišla sam hladnjaku i iz njega izvadila sok od jabuke koji je bio unutra. Dohvatila sam čašu i ulila sok unutra sjedavši na kožnu , bijelu  barsku stolicu. Ispila sam nekoliko gutalja i gledala u čašu. Pod prstima sam mogla osjetiti da je nešto urezano u njoj te sam počela razmišljati jeli ovako ljudsko srce? Jeli svaki loš trenutak, događaj ili situacija u našem životu oblikuje naše srce i ostavi onoliko sreće i ljubavi koliko želi. Što je uopće ta sreća? Zašto je to meni tako stran osjećaj? Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bila istisnski sretna, da sam se smijala i bila bez i jedne brige te uživala u životu.

„Michelle, jesi dobro?" čula sam hrapav muški glas nasuprot mene koji me vratio u stvarnost. Trznula  sam se i brzo obrisala suze.

„ Harry! K vragu! Nemoj to nikad raditi, prestrašila sam se. " izderala sam se na njega  i ustala sa stolice. On je cijelo vrijeme stajao tu u mraku a ja ga nisam primjetila i vidio me kako plačem, samo mi je to falilo.

„ Mišice.. Zašto si plakala?" rekao je nekako zabrinuto, ali ne dovoljno kako bih mu povjerovala.

„ To je privatno." Rekla sam mu te sjela natrag na stolicu te se nalaktila na stol i pogledala ga.

„ Michelle, ašto si plakala?" opet je upitao. Bože dragi kako je naporan. Može li ijedna osoba ovoliko biti uporna i tvrdoglava i zabadati nos gdje mu nije mjesto? Kao da ga je briga i kao da mu je stalo, svi u današnje vrijeme gledaju samo svoju korist pa tako i on.

„ Netko je naljutio moju Mišicu..." rekao je zaigrano te mi je došao bliže i poljubio me u tjeme.

„ Ostat će ti apsolutno ništa od tih usana ako to još jednom napraviš." ovo je bila prijetnja iako se ta moja rečenica mogla shvatiti na više načina.

„ Spremi se pa idemo." nasmijao se i ustao  s stolice i izašao iz prostorije. Bože koliko me jedna osoba koju znam par dana može iživcirati.

Otrčala sam do svoje sobe na kstu osjetivši hladnoću na stopalima pošto sam cijelo vrijeme bosa. Iz velikog bijelog ormara sam izvadila crne hlače i bijelu majicu na kojoj se nalazila slika koju je naslikao Michelangelo pod imenom 'Stvaranje Adama". Na slici se nalaze Bog i  Adam koji skoro pa dodiruju ruke. Jedino na ovome svijetu što sam voljela je umjetnost, pogotovo njezina povijest; naši počeci i kakose sve to odvijalo.

Obula sam ne baš tako više bijele starke, samnom su već dvije godine i pitam se kako sam ih uspjela očuvat ovoliko. Otpustila sam svoju plavu kosu iz repa i pogledala se u ogledalo. Lagane kovrdže su činile da izgledam kao strašilo koje je oživilo i upravo došlo s polja. Nekako sam ih umirila prošavši prstima te otišla u kupaonicu, prvi puta u životu izgledam naspavano i ne mogu biti više sretnija zbog toga.  Kad sam obavila higijenu sam uzela mobitel i stavila ga u džep te istrčala van.