Possessive - PREUREĐENJE.

Chapter 2 - uređeno.

„ Michelle." Začula sam Vivianin glas, to je jedna stara žena koja se brinula za mene i za ostatak djece u ovom sirotištu koje je Anastasia zlostavljala. Nisam je htjela ovdje. Ona ne treba ovo ništa trpiti, Anastasia nije ni nju baš štedila. Zlostavljanje ne mora uvijek biti fizičko, može biti i psihičko i to je baš ono kakvo je Vivian proživljavala.

Mogla bih sa lakoćom reći da se ona prema meni ponašala kao majka koju nikad nisam imala i ne postoji način na koji bi joj mogla zahvaliti na tome.

„ Vivian, brzo izađi, ako te Anastasija vidi tu, neće bit dobro i sama znaš što se desilo prošli put."- gledala sam u njezine smeđe oči koje su zračile toplinom te pogledavala iza nje da nebi Anastasia naletjela.

„ Ali.." započela je ali sam ju pogledala prodornim pogledom.

"Hvala ti." Uputila sam joj jedan osmijeh te ju poljubila u obraz i zaobišla ju te izašla kroz drvena vrata. Ovu situaciju smo prolazile već milion puta i nije se ni trudila više ići zamnom jer zna da nema pomoći. Anastasia se uvjek pitala kako bi ja izašla iz ove prostorije i par puta me pregledala cijelu, mučnina mi se stvara u trbuhu kad pomislim da sam stajala pred njom gola i izložena; sumnjala je da imam rezervni ključ od ove šugave prostorije ali bila je u krivu. Svejedno sam pokupila batine.

Znala sam da drži novac u stražnjem dvorištu iza jedne cigle u zidu, konstantno sam je viđala kako tamo odlazi i odlaže novac koji bi ljudi darovali sirotištu. Uvijeti u ovoj zgradi bi bili puno bolji da je ona koristila taj novac za dobrobit djece a ona ga je trošila na sebe.

Niko nije zaslužio ovakav život, a pogotovo ne djeca koja nikom nisu ništa loše napravila. Ponekad ne znam jeli mi se sama sebi više gadim ili mi se ona gadi.

Kako sam šetala niz ulicu i došla do raskrižja gdje je stanovala jedna starija žena koja je živila u kućici koja je bila velika kao wc u jednoj solidnoj obiteljskoj kući. Sav novac koji sam uzela od Anastasije sam gurnula ispod vrata od te gospođe. Ne mogu izbrojiti koliko noći i dana sam provodila kod nje na njeziom 'krevetu' plačući i govoreći joj sve što mislim dok me ona tješila i govorila kako će biti bolje iako smo obje znale da se osobama kao što smo ja i ona ne smiješi sretan kraj. Nikad joj više neću moći biti zahvalna i mislim da je ovo ništa koliko sam joj dužna.

Nakon toga sam odlučila šetati gradom i malo razbistriti misli. Tišina mi je uvjek bila najbolji i najvjerniji prijatelj. Mislim da me samo ona i razumjela.

Kad sam sama često razmišljam o nekim sretnim trenucima u svome životu kojih se jedva sjećam jer ih se većina desila kad sam bila jako mala. Htjela bih se vratiti u to vrijeme kad je sve bilo puno jednostavnije i kada nisam poznavala razočarenje, tugu i bol.

Nakon ko zna koliko vremena sam se odlučila vratiti u sirotište da me gospođica ne ubije ako primjeti da me nema, makar sumnjam jer ona u ovo doba spava. Došla sam ispred bijele zgrade sa tri kata te tiho otvorila velika vrata koje mi je Vivian ostavila otključana na što sam se nasmiješila. Kada sam ušla u prostoriju njome je vladao mrak, što je malo čudno pošto je jedno od pravila ovog pakla da svjetlo u hodnicima uvjek mora bili upaljeno. Zatvorila sam vrata i pokušala pronaći prekidač za svjetlo ali uzalud jer se ono samo upalilo. Okrenula sam se i ugledala prizor kojeg sam se najviše bojala; Anastasia je stajala kod stepenica i u rukama držala prljavu , prašnjavu i staru palicu. Na trenutak su me trnci prošli jer sam znala za što je ta osoba sve sposobna ali sam se trudila ostati smirena i ne davati nikakvu reakciju.

„ Gdje je moj novac?! Opet kradeš od mene ti, ti jedno derište bezobrazno"- izderala se na mene iz petnih žila i za par sekundi sam se našla pribijena uza zid dok je drvena palica bila naslonjena na moj vrat polako ga pritiskajući što se postepeno povećavalo.