Već dobrih 30 minuta stojim ispred Louisovog stana. Predomišljam se hoću li ući unutra. Nisam zamolila Dereka da me dovede ovdije nego sam odlučila ići pješke kako bih razbistrila misli i o svemu promislila još jednom. Shvatila sam da s Derekovi prijedlogom neću ništa izgubiti, Harry će ostati izvan svega, Louis neće biti povrijeđen na bilo koji način a napokon ću Zacka maknuti od tamo te će mnoge djevojke; također i Nora biti spašene od tog posla.
Nisam znala da li je on tu ili u nekom drugom stanu u ogromnom gradu Londonu ili čak u svojoj kući. Možda je čak i u klubu ali koliko ga dugo poznajem čini mi se da mu je ovaj stan najdraži pa se nadam da je unutra jer ga nemam volje tražiti po gradu. Fali ti.
Uhvatila sam za kvaku od vratiiju te je hvala Bogu bilo otključano a to znači da je on ovdije, ušla sam u bijeli hodnik te zatvorila vrata. " Natrag!" napokon. Taj prokleti, hrapavi glas mi je tako falio. Mrzim kad samo odlazi, mrzim kad to radi. Jedno vrijeme je sa mnom i sve je super; naravno da se prepiremo stalno ali tako funkcioniramo. Ne mogu njega i sebe zamisliti kao ljude koji se stalno smiješe jedni drugima, dijele komplimente te zovu jedni druge van. Ja i on se svađamo i ono najmanje sitice, primjer je bio onaj miris za auto , ako se dobro sjećam mirisalo je po lavandi i još nekoj biljki koju nisam mogla podnjeti pa sam ga bacila kroz prozor.
Naravno da se nisam vratila nego sam nastavila hodati bijelim hodnikom i pogledavati na svaka vrata gdje se on nalazi. "Ja sam" rekla sam te se uputila prema vratima na kraju hodnika. "Michelle,jebemu ne ulazi!" U njegovom glasu se mogla osjetiti zabrinutost te kao da se boji nečega. To me samo motiviralo kako bi ušla u prostoriju.
Jedan zid je bio potpuno u staklu te je gledao na London, pogled je bio predivan pošto Louis živi na 17 katu ove ogromne zgrade; kad bih ja živjela ovdije i da se dizalo pokvari ja bi spavala ispred zgrade jer nema šanse da bi prošla 17 katova stepenica, ne razumijem zašto su ih uopće izgradili? Za ljude koji žive u prva četiri kata? U prostoriji se nalazio veliki televizor na bijelom stoliću te na drugoj strani na crnom kauču sam uočila smeđokosog dečka u crnoj majici na kojoj je pisalo 'Vans' bijelim slovima preko prsa te u plavim, svijetlim hlačama.
Slučano mi je pojegao osmijeh kad sam pogledala u njegovu kosu koja je bila na sve strane kao da se upravo probudio. Podignuo je glavu te me pogledao plavim,bisernim zabrinutim očima i spustio ju na svoje ruke. Pogledala sam u njih pa na stol. Posvuda se nelazio sitni, bijeli prah te nekoliko smotanih novčanica. Osmijeh s lica mi je pao. Nikad nisam pomislila da bi on mogao pasti tako nisko, prepustiti se tako nečemu.
FLASHBACK ( 3.l,jd)
Cura, plave duge kose koja joj je dosezala krojo do kraja leđa je trčala kroz bolnički hodnik za kojeg se činilo da nikada neće biti kraja. " Gdje se nalazi Jacob Dawson?" sva uspuhana dotrčala je do jedne medicinske sestre te ju lagano primila za ramena. U tom trenutku nije znala što napravili; stalno mu je govorila da se kloni tog društva, da se ostavi droge da će se nešto strašno desiti. U tom trenutku se nadala da se njena najgora noćna mora nije ostvarila,pretvorila u stvarnost.
Sestra, sva prestrašena joj je drhtavim glasom rekla kat i broj sobe. Trčala je što je jače mogla prisjećavši se svih uspomena koji su imali zajedno. Dizalo joj se zatvorilo pred nosom te ga nije imala vremena čekati pa je otišla stepenicama prisjećajući se bezbroj puta kako su bježali od policije, skrivajući se po sitnim uličicama u mraku.
Napokon je došla na četvrti kat i dotrčala do vratiju koje su se nalazile lijevo na kraju hodnika. Tamo su se nalazili njegovi roditlji, sestra i tri godine stariji brat, svi su se okupili oko stakla kroz koje su mogli vidjeti njega kako bespomoćno leži na krevetu. Soba je bila puna doktora i medicinskih sestara, radili su sve što je bilo u njihovoj moći, ali bilo je gotovo. Došla je prekasno.
Glasovi u sobi su utihnuli. Nije se obazirala na nikoga, provukla se kroz članove obitelji koji su naricali i plakali pred staklom te krenula lupati po staknu da ju puste unutra. Kad su se doktori i sestre dali u stranu te prestali s kretnjama ga se još bolje moglo vijeti. Krv mu je curila iz nosa, smeđe,skoro pa crne oči su bile zatvorene; srce ju je zaboljelo kad je pomislila da li će ih ikada više vidjeti.
Toliko puta mu je rekla da to ne radi, toliko puta mu je pomagala a on bi uvijek prekršio dogovor i vratio se društvu, čak ju i ponižavao nekoliko puta no ona je uvijek bila tu za njega kada je trebao utjehu i pomoć, ali izgleda da ovaj puta nije stigla.
S majicom namočenom od suza, morim licem, neurednom kosom je otišla do vratiju sobe te pokušavala ući unutra; no bilo je prekasno za sve.
THE END OF THE FLASHBACK
"Michelle" hrapavi glas mi je odzvanjao u ušima te sam se vratila u stvarnost. Ne mogu vjerovati da Louis ovo radi, ne još jedna osoba u mome životu koju mogu izgubiti. Njemu se to ne smije desiti. Imali smo 15 godina kad se to počelo događati tj. ja sam taman tad nekako napunila 15 dok je on bio dvije godine stariji od mene i uvije neposlušan, bahat prema ostalima ali prema meni dobar. Znao je imati svoje trenutke kada bi i mene izbacio iz svoga života i bio bezobrazan prema meni ali to nebi tako dugo trajalo. Sve bi bilo dobro da se nije umješao s nekom prokletom bandom koja se bavi tim poslom i navukao se na to. Pokušala sam pomoći, i svaki puta kad bi bio 'čist' ali onda bi se pojavio u školi crvenih očiju, smiješeći se svemu i svakome te nije znao gdje je. Svakim mjesecem bi bilo gore; izluđivalo bi ga kada nebi uzimao, to ga je jelo iznutra.
Moje oči su se susrele s Louisovima koje su sada bile tamnoplave boje . Bio je ljut, bijesan jer sam ušla iako je rekao da ne ulazim; vidjela ga u ovakvom slabom stanju. Kada su njegove oči svjetle boje to znači da je sretan,raspoložen i zabavan; tu verziju ne viđam često. Kada su mu oči sive to znači da je zabrinut, da je na rubu sloma te da može vrlo lako puknuti i kada pukne; tada te predivne oči obuzima tama.
" Nisi ništa vidjela" primio me za struk i još više mi se približio toliko da su nam usne bile odvojene nekoliko milmetara. "Louis, zašto?" govorom sam okrznula njegove usne. Jaki parfem koji mu je tako dobro stajao i uz njegov izgled i karakter je vladao prostorjom i uvlačio se u moje nosnice.
" Bolje ti je da ta lijepa,mala usta s kojim vjerujem da bi mogla svašta" zastao je i nasmijao se te nastavio "držiš zatvorena" preokrenula sam očima i krenula nešto reći a on me prekinuo " Michelle, oči" da, zaboravila sam koliko on mrzi kad mu ja preokrenem očima a on je očigledno zaboravio koliko ja mrzim kad me ne sluša što je nažalost često, koliko mrzim kad ide protiv mene, kad radi stvari koje nisu dobre za njega,kada je jednu sekundu dobar i onda prijeđe u hladnog Louisa, te kad me ostavi nakon svega..... Gotova si pala si na idiota. Bravo.
"Imaš sve Louis, zašto to radiš?" zaboravila sam kako sam bila naslonjena na zid. Tek sam to primjetila nakon te moje rečenice kada je lupio šakom u zid jednu pola metra dalje od mene na što sam se sva naježila te su trnci prošli mojim tijelom koje je sada bilo slabo.
"Očigledno je da svaka mala curica misli da može popraviti nešto što su slamali godinama toliko jako da toga više nema. E pa morat' ću te razočarati ali ne možete " nasmijao mi se u lice. Pod svim ovim je mislio na njegovo srce. Inače bih odgovorila, izderala se na njega i suprostavila se ali sada nisam mogla. Gledala sam ga, proučavala te njegove predivne crte lica, još lijepše oči i zamišljala kakav bi bio da se sve to nije desilo.
"Izlazi van!" izderao se na mene nakon toga kao da sam mu nešto napravila. Jedino što sam radila je promatrala ga i htjela osjetiti te predivne, hrapave usne na svojima. Odmaknuo se od mene i pokazao mi gdje su vrata. Pogledala sam u pod, duboko udahnula te odlučila izaći vani i pronaći neki drugi izlaz da prestane sa ovim. Kretajići se vani iz stana sam bila svjesna da na ovome neće ostati.
Zasad Derekov plan odlično ide.