Ovo je treći dan i treći nastavak, ponosna sam na sebe iako nisam jako dugo obavljivala i čak sam razmišljala da priču izbriem kao i račun na Wattpadu, ali ne želim baciti godinu i dva mjeseca truda u ništa pa mene evo opet.
-Ako bi mogli usputni komentari jer ja to obožavam čitat hahah
Volim vas <3
-------------------------------------------------
Izgledao je poprilično iznenađeno kad sam mu sve ispričala. Valjda su prema njemu bili toliko dobri da u tu moju, stvarnu priču nije mogao povjerovati. Može mislit što želi, oni u njegovoj glavi mogu još uvijek ostati najbolji roditelji na svijetu jer ipak se to nije dogodilo njemu, nego meni i zato će oni u mojim očima uvijek biti nitko ni ništa.
Također, vjerojatno je dobivao od njih sve što je htio. Još od malena se sjećam kako je otac ovorio da želi sina da ne zna zašto mu je ona rodila ovo derište kao što sam ja. Ko da je ona kriva kakvo dijete je on napravio. Nažalost, u meni su njihovi geni. Ako se ikada vrate po mene, a ne vjerujem da će se to ikada desiti; nema šanse da im se vratim. Previše sam prošla i propatila, a to je sve krenulo od njih dvoje. Ništa od ovog se nebi desilo da me oni nisu dali daleko od kuće. Tko zna što bi bilo tamo sa mnom da sam ostala.
Iskreno, da Christian nije došo bilo bi mi žao, pogotovo jer nebi ni znala da imam brata. Njega ne mrzim nimalo, nije on kriv zbog ovog što se dogodilo. Nije ni znao cijelu istinu do prije sat-dva.
' Ja sam još u studiju. Kasno ću doći doma pa me nemoj čekati. Ly <3' tako je glasila Harryeva poruka koju nisam čula prije dok sam bila u kafiću nego tek sada kad sam u busu otvorila i vidjela. Mrtva sam umorna, kao da ih ga čekala. Nemam snage ni držati oči otvorene, čim dođem u kuću ću otići spavati jer me onaj razgovor s bratom izmorio. Nakon što sam mu ispričala istinu uslijeidlo je jako mnogo neugodnih pitanja na koje sam mu morala odgovoriti jer je i on meni na moja. Mislim da nije ni razmišljao što pita.
Bus je stao na stanicu u Harry-evoj ulici te sam izašla iz njega što prije, želim samo se zavući u krevet i da nesanem ostatak dana. Nitko me valjda neće trebati ili tražiti. Planirala sam sutra nazvati Noru da se nađemo i da porazgovaramo o ovome što se izdogađalo jer ona sigurno nešto zna. Uvijek zna one loše stvari koje nebi trebala ali meni je drago jer su te stvari večinom bažne, zapravo; uvijek su važne.Drago mi je što nju imam, ona mi je jedina ženska prijateljica nakon dugo vremena.
Izvadila sam iz džepa rezervni ključ kojeg mi je Harry napokon dao da ne moram ovositi o njemu kada je on doma i hoću li naći vrata otvorena ili zaključana. Otvorila sam teška, bijela vrata i stala na crni paket. U kući nije toliko toplo koliko sam mislila da će biti, ali još uvijek je bolje nego vani.
Skinula sam cipele i jaknu i cijela kuća je bila u mraku, samo hodnik je bio osvijetljen zbog stakla na vratima. Ušla sam u dnevni boravak i potražila prekidač za svijetlo u mraku, koliko sam već tu a još uvijek se ne znalazim.
"Jesam li ti falio?" iz mraka se čuo meni jako dobro poznat glas koji me u zadnje vrijeme prati svugdje. Koji glumi dobricu i onaj kojeg se nikako ne mogu riješit koloiko god pokušavala. Louis.
" Tebi je stvarno dosadno u životu?" pogledala sam ga a on se ležerno razavlio na Harryevom crnom kauču, u crnim Vansicama, crnim hlačama i nekoj običnoj bijeloj majici kratkih rukava. Osmijeh mu je zaigrao na licu kada je shvatio da sam ga odjmjerila. Preokrenula sam očima na to.
" Nikad mi nije dosadno kad si ti u njemu." smijao se a ja sam ga samo prodorono pogledala ne znajući što Čupko pokušava. Sjela sam u udobnu crnu fotelju nasuprot Louisa, ostavio je on i mjesta za mene samo nema šanse da ja sjednem do njega.
"Kako si uopće ušao unutra?" upitala sam ga, on se ustao , zaobišao stol i stavio ruke sa svake strane fotelje i nagnuo se naprijed. "To je možda mali problem."