" Harry daj, umorna sam, ajmo nazad." pogledala sam ga i zamolila po stoti put u ovih pola sata što me odvodi negdje Bogu iza leđa. Samo mi je poklanjao bijele, srebrne osmjehe, padali su jednim za drugim. Nikšta nije govorio, tj. odgovarao je on na pitanja; odgovarao je na sva pitanja koja nisu imala veze s ovim besmislenim putom koji ne vodi apsolutno nigdje. Iako mu je sva pažnja bila na meni nije ništa govorio, što mi je užasno smetalo i išlo mi na živce jer imam pravo znati gdje me vodi. Gdje idemo.
" Jesi gladna?" pogledala sam ga. Ajmo reći da mi je drago da se brine ali nemam pet godina i mogu jesti kad hoću. " Gladna sam ako mi kažeš gdje idemo." nasmijao se i pogedao me mičući svoje zelene oči s ceste.
" Jako dobar pokušaj. Ako ne želiš jesti onda ćemo jesti kad dođemo tamo." znači da idemo kod nekoga. Barem mi je nešto rekao pokušavajući ne isprasti bezobazan.
Nisam ni došla u kuću već me odvukao vani. Ovo sjedenje u autu me ubija. Tko zna koliki je taj put, kod koga mi uopće idemo i kada ćemo se vratiti. Sudeći po Harry-evu izrazu lica nećemo dosta dugo.
Nisam htjela nigdje otići, taman sam prihvatila situaciju kakva je nakon dugo vremena i već me odvlači negdje. Ali dobro ,ako tako mora biti mogao mi je jednsotavno reći gdje idemo pa bi spavala cijeli dan, vjerujem da nije toliko važno.
Sparkirao je auto na parkingu pizzerie te izašao van te promumljao 'Čekaj me tu.' Budala, mogla sam otići s njime i ne dosađivati se u ovom autu. Čula sam kako je zaključao auto. Oke, zašto bi ovo napravio? Misli da bi pobjegla? A gdje točno bih pobjegla Bogu iza nogu? Ma ne želim se ni zamarati toliko s time, ali me nervira što mi ne vjeruje. Ne vjeruješ ti ni njemu pa ti ništa ne govori.
Ali da, gladna sam i jedva čekam da donese pizzu. Nisam jela dosta dugo i mislim da ću sama bez njega pojesti sve. Osim ako ne zaspem prije nego što on dođe. Obožavam čekanje, jednostavno obožavam. Čekam cijeli život: autobus, pjesmu da izađe, ljude, odmor, krevet, hranu; čekam sve i to me tako nervira. Zašto sve ne može biti jednostavno? Npr. pucneš prstima i eto pizze. Svijet bi bio jednostavniji i ljudi bi bili puno sretniji nego što jesu. No , nažalost to im je samo jedan od problema u životu, no kad se bolje promisli, i najjvažniji; jer da je sve jednostavno nebi bilo toliko komplikacija i problema koje se treba riješiti, nažalost sve dolazi s nekakvim razlogom.
Otključao je auto ušavši untra i stavivši pizzu na moje krilo. Za čaš je auto poprimilo taj predivan miris i jedino što mi je trenutno bilo u glavi je da sve ovo sama pojedem a da njemu ne ostavim ništa kao kaznu jer mi nije rekao gdje idemo.
" Idemo kod mojih roditelja."
"Gdje idemo??" pogledala sam ga ozbiljno kao da sam pala s marsa. Gdje on planira ići sa mnom? Zašto? Sigurno nije ozbiljan, nema šanse da ja tamo idem.
" Kod mojih roditelja." nasmijao se.
---------------------------------
Iskreno nisam imala uopće inspiracije za ovo pa je zato i ovo kratko ali ajde barem sam nešto postavila