Bolest
Abnormalno stanje organizma koje otežava funkcije tijela. Kod ljudi, "bolest" se često koristi kao naziv svakog stanja koje uzrokuje bol, disfunkciju, socijalne probleme ili u najčešćim,najgorim slučajevima smrt.
Smrt nekome može i ne mora biti najgori slučaj.Može biti najbolji jer ako netko želi tu smrt,radovati će se kad smrt pokuca na vrata. Možemo ju izazvati da dođe brže ako to želimo, no kao što sam i rekla; ne moramo.
Mislim da je najteži oblik smrti onaj kad se mučiš. Kad svaki dan proklinješ što dišeš i jedino što radiš je smišljati nove načine kako umrijeti. Počinješ s laganim razmišljanjem, ali kako dani prolaze; svaki dan ti je želja baciti se pod bus, zapaliti se, izrezati se... Ljudi koji toliko mrze svoj život , žele umrijeti u mukama. Najlakše je oboljeti se , biti nepokretan, rezati jednu po jednu venu. Ljudi koji nikada nisu patili u životu to neće shvatiti, zašto bi?
U današnje vrijeme nikog nije briga za nikoga. Oholost, bahatost i škrtost je obuzela svijet.
Stariji ljudi vjeruju da tako nije bilo prije, oni nisu živjeli u bajkama, nisu se nadali nečim boljem zavaravajući svoje srce i um. Život je bio težak, uvjeti za njega još gori, no nisu se predali. Uživali su u životu koliko su mogli, a u jednom malom kutu srca su se nadali za bolje sutra, za bolji život.
" Uživaj u životu dok si mlad." za mene ta rečenica nije ništa predstavljala. Zašto bi netko htio uživati kad uopće nije zahvalan za život?
Tko nam daje pravo da ga posjedujemo? U trenutku može biti oduzet. Svaki čas možemo umrijeti; nestati s ovog svijeta. No, hoće li nas se netko sjećati?
O tome ćemo neki drugi put, jer sad već skrećemo s teme.
Gad još nije odgovorio. Namjerno to radi kako bi me provocirao. Da li je ovo stvarno vrijedno? Možda mu ipak nisam trebala poslati poruku, vjerojatno sam se samo ponizila pred njim. Znala sam da želiš da ti odgovori!! Jedva čekaš! Pa normalno da želim da mi odgovori, moram izvući neke informacije iz njega koje su mi dosta bitne. Ma koga ti muljaš? Nikoga. Od koga bi trebala saznati sve što hoću? Toliko imam pitanja u glavi da ću ih brzo početi zapisivati.
Znam ja tebe, to ti je samo isprika kako bi mogla popričati s njim. Pazi se, on nije dobar; nemoj da to shvatiš kad bude prekasno.
Svijet bi bio puno ljepši da neki ljudi ne zabadaju nos gdje im nije mjesto.
Mobitel je proizveo iritantan zvuk što je u meni probudilo znatiželju te sam se odmah ustala , otključala mobitel i otvorila poruku:
"Znao sam da ti falim. Xx "
Idiot Zalizani znala sam da će ovo krivo shvatiti.
" Nije vrijeme za to Louis. "
Osoba koja me može nanervirati za sekundu?
Definitivno Louis. S njim se nikad ne zna, pročitati ga ne mogu; to je ono što me najviše nervira. Ne mogu to podnijeti, ne mogu pred vidjeti što misli, niti njegov sljedeći potez.
Ima milion opcija kad je on u pitanju. On sam je bilo nevolja, ogroman problem; ponekad mi se čini da se ja i on natječemo tko će biti gori tko će više zamrziti jedno drugo.
"Mmmmm, zamislio sam kako bi moje ime zvučalo iz tvojih usana Xx "
" Nađimo se u parku kod kafića 'Loire' ." nisam ga htjela pitati gdje ćemo se naći , jer bi praktički on zapovdjedao gdje, a ja bi ga slušala. Pa sam odustala od te opcije. Ne želim da on određuje mjesto gdje ćemo se vidjeti.
Ustala sam se s kauča došavši do svoje sobe na katu, kao da je pala bomba unutra. Trebala bih ovo početi čistiti jer je za otprilike tjedan dana Božić.
Planiram ga slaviti sama sa sobom,u sobi, prekrivena dekom gledajući televiziju s ogromnom tacnom kolača pokraj sebe. Ne treba mi nitko za Božić, sretna sam sama sa sobom. Nikad nisam voljela Božić, u zraku ljubav, toplina oko srca i u kući. Nikad nisam razumjela taj običaj, roditelji kupuju brojne poklone djeci i trude im se ugoditi što više dok dijete nikad nije zadovoljno te se natječe s prijateljima; tko je dobio veći i bolji poklon?
/FLASHBACK/
" A što si ti dobila za Božić?!" djevojčica smeđe kose , koja je uredno spletena u pletenicu i zavezana crvenom mašnicom upita plavokosu djevojčicu.
Michelle se začudila, nikad nije znala što je Božić, nije znala zašto dijeca dobivaju poklone; nije joj bilo jasno zašto ona ne dobiva.
Koliko god ju je znatiželja grizla, toliko ju je grizao strah i poštovanje prema roditeljima.
"Što je Božić?" upitala je tu djevojčicu na što joj se ona nasmijala. U toj maloj glavici joj se događala zbrka. Iako je znala što je Božić, nije znala kako će reći Michelle što je Božić; nije imala srca za takvo nešto jer je i ona sama znala da Michelle to nema, da ga neće nikada imati; ali to malo stvorenje se nadalo da će jednom njena prijateljica osjetiti toplinu doma.
"Hvataj!!" djevojčica je bacila loptu prema Michelle, što je prouzročilo smijeh s njene strane.
/THE END OF FLASBACK/
Izvukla sam iz ormara plave traperice, navukavši ih na sebe sam se odmjerila u ogledalu.
Želiš izgledati dobro za njega? Zašto se toliko odmjeravaš?! Prestani raditi budalu od sebe!
Ne, ne želim lijepo gledati za njega. Gledam koliko sam se s godinama uništila. Iscrpljeno tijelo, na trbuhu mogu prebrojati kosti, te razaznati rebra. Sve što se dogodilo je bilo vrijedno ovoga. Sve do zadnje moje pogreške koju sam napravila, ne žalim. Opet bih postupila isto; da se bilo što desilo, opet bih došla do ovoga. Opet bih ovo radila.
Obukla sam bijele starke koje su promjenile sivu boju. Iako mi je Harry kupio nove , nosit ću ove dok se ne raspadnu. Kao što ću se i ja jednom raspasti.
Potrčala sam po stepenicama dole , stavljajući mobitel i slušalice u džep; došavši do kraja stepenica sam se zabila u čvrsta prsa dok je opojan miris ulazio u moje nosnice. Podigla sam pogled i ugledala kovrčavu glavu.
" Gdje si krenula ?" upitao me odmjerivši me. Pogledala sam ga i samo preokrenula očima, prije je uzeo moju jaknu s vješalice omotavši je oko svoje ruke očekujući moj odgovor i lagano lupkajući teškom čizmom o skupi parket.
" Idem u park." odgovorila sam jednostavno i uzela mu jaknu.
" Čuvaj se! Dođi doma što prije!" viknuo je zamnom kad sam izlazila brzim korakom van oblačeći jaknu.
Hladan zrak mi je postepeno ulazio u pluća dok sam stavljala slušalice u uši puštajući pjesmu. Čudno je kako te jedna obična melodija može razveseliti ili rastužiti, po toj stvari pjesme su bolje od ljudi.
Kafić 'Loire' te park su bili blizu, tek desetak minuta hoda, nalazili su se na brdu; često sam dolazila tamo. Park je pun stabala, putova. Voljela sam osjećaj izgubljenosti, zarobljenosti kada bih se nalazila tamo. Uvijek je bio mračan, godio mi je taj mrak isto koliko je i izazivao osjećaj straha u meni. Rijetki ljudi su po noći išli tamo i to je bilo ono što mi se najviše sviđalo.
Kao da mogu zauvijek ostati u toj šumi, lutati tim mjestom; bez cilja. To je ono što želim
Kako sam hodala uzbrdo, ugledala sam dugačku ogradu građenu od predivnog kamena i željeza, polako sam došla i do visokih vrata gdje je u kamenu uklesano 'Loire'.
Park i kafić su nosili isto ime. Kafić se nalazio na desnoj dok park na lijevoj strani,neprometna cesta i pločnik su ih dijelili.
Lijevo od visokih vrata se nalazila hladna klupica na kojoj sam sjela i čekala da se gospodin dotični pojavi.
Prošlo je 15 minuta , neće doći vjerojatno. Seronja. Namjerno je ovo napravio. Jednom ću ga uhvatiti i ispitati svako pitanje s popisa kojeg ću napraviti sad kad se vratim u kuću koju nika neću nazvati svojim domom.
Ustala sam se pokušavajući se manje nervirati, nije zaslužio da se zbog njega nerviram.
Popravila sam jaknu i premotala na pjesmu 'Try Hard od 5sos-a'
Ugledala sam mušku figuru kako ležerno hoda prema meni. Crne vansice, crne traperice, bijela majca i plava traper jakna. Louis.
Za nekoliko trenutaka se nalazio ispred mene. U nosnice mi se uvlačuo jak miris; koji je bio užasna suprotnost od Harry-evog. Skinula sam slušalice i bezobrazno ga pogledala.
Žalim što je došao, nekako mi je bilo olaknulo što nije došao isto toliko koliko sam bila i ljuta. Sad mi nema povratka i moram ga pitati ono što želim.
" Mogao si se barem potruditi doći na vrijeme." preokrenula sam očima i stavila slušalice u džep jakne.
" Mislio sam da sam ti falio; barem pokaži malo oduševljenja. Zagrljaj, koji poljubac?" namignuo je i nasmijao se.
Preokrenula sam očima i otvorila velika i teška vrata. Gentlemen.
" Od svih svjetlih mjesta u Londonu, ti si odabrala ovo." podrugljivo se nasmijao prošavši rukom kroz kosu popravljajući je i pokazivajući na tamno mjesto.
" Znaš, možda je ovo ipak bila loša ideja." stala sam promatrajući okoliš oko sebe. Ništa se nije promjenilo.
Put od kamena, svako stablo, lampa je na svome mjestu. Čini se kako je ovaj park čekao mene da mu se vratim.
" Reci mi pravi razlog zašto si me zvala." postao je malo ozbiljniji te me potaknuo da nastavim hodat.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da smislim odgovor; no on je na kraju bio 'Ne znam'. Kimnuo je glavom dok smo hodali vlažnim putem kroz šumu.
"Zašto voliš svu onu buku? Pune klubove? " upitala sam ga nakon nekog vremena. Bilo je čudno pričati s njim na normalan način, čovijek uvijek očekuje od njega da će reći neku glupost koja će na kraju povrijediti ostale.
" To me na neki način smiruje. Isto kao što tebe smiruje ovo jezivo mjesto." preokrenula sam očima i pokušala se uvuć u jaknu i smisliti neko pitanje. Nije mi dugo trebalo.
" Uživaš u onome što radiš drugim curama?" pogledala sam ga i uočila ogroman osmijeh na njegovom licu.
" Ispituješ me o tome jer i ti to želiš, želiš da te jebem jako i grubo kao što jebem neku kurvu. " ove riječi su me pogodile. Shvatila sam što je htio reći s njima, misli da patim za njim, da ga želim , naziva me kurvom; neću poludjeti iako sam sad u stanju razbiti ga.
Približio mi se i stali smo na rubu parka. Mogla sam vidjeti cijeli London od tog mjesta, no tad sam samo gledala u njegove oči.
" Zašto si takav?" upitala sam ga na što je premjestio svoj pogled s grada na mene.
"Ja sam rođen takav, a koji je tvoj izgovor? " upitao me. Nije mi prilazio samo smo stajali tamo gledajući se u oči; čekajući da se netko preda i skrene pogled.
" Jer sam željela više od stvarnosti.."
/Dva sata kasnije./
"Ajdee požuri! Ne budi tako sporaa! " vikao je i trčao ispred mene. Idiot očekuje da trčim brže od njega, baš ja koja trčanje smisliti ne mogu.
" Ne budi tako dosadan!" rekla sam mu kad smo došli do žice velike dva metra. Na njoj se nalazio crveni zak na kojem je bijelim slovima bilo ispisano ' Ne prilazite!' kojeg je gospodin ležerno bacio i proizveo ogromnnu buku na što sam ga ja prekorila očima.
Postavio je ruke i htio me prebaciti preko na što sam ga ja lagano odgurnula i pokazala mu da i sama mogu preko. Puhnuo je te preokrenuo očima i brzo se uhvatio za žicu te se popeo na vrh i skočio dolje.
" Mala bezobrazna." promrmljao je na što sam se refleksno okrenula i pogledala ga. " A ti si duša od čovijeka." uzvratila sam mu i napokon mu se suprostavila. Ovaj put sam htjel da ja budem ona koja će njega pobijediti i dokazati mu da on nije uvijek u pravu.
" Mogu biti 'duša od čovijeka' kada ja to hoću." rekao je oponašajući mene. Njegov miris mi je išao na živce, cijelo vrijeme kao da ovuda netko razlijva parfem i nikako da taj miris nestane. Kosa mu je bježala na sve strane dok su mu se crte lica jedva vidjele u ovom mraku.
Prilazili smo jednoj visokoj zgradi koja je na svakom uglu imala lampu koja je osvjetljivala okolinu. Isprva sam mislila da je ovo neka važna zgrada, da ima milion kamera uokolo i da ju netko čuva. No kako smo joj sve bliže vidim da nema toliko veliko značenje.
----------
HE HE HE 3:)
Napokon sam napisala nastavak do 2000+ rijeci i nemaaa sretnije osobe trenutno negooo sto sam ja i jos je mojoj sreci pandacorn21 rodendann danasss *.* *.*
Znam da sam rekla na badnjak al tad ste svi kod rodbine i s obitelji pa vjv ni mobitel pogledat necete
Uzivajtee ❤❤❤
Volim Vas ❤