■SOFIJA POV■
Ne znam koliko puta sam pokušala sama sebi da zakopčam haljinu, ali nisam uspjela. Otpušem zrak kroz zube i sklopim oči na trenutke, a onda.. nisam ga ni trebala pozvati. Stojao je iza mene i vješto mi zakopčao haljinu koju nisam mogla zakopčati sama. Okrenem se prema njemu pa na kratko spustim ruke na njegova ramena dok me je čvrsto držao za kukove.
"Ponosan sam na nas."
Riječi koje mi svaki put izvuku osmijeh. Mogla bih ostati s njim danima u jednoj prostoriji, da ne vidim dana, a ni noći, ali već smo obećali kumovi da ćemo doći kod njih na večeru.
"Uspjeli smo, ljubavi."
Izgovorim.. nakon čega prinese usne mom čelu i ostavi poljubac, a onda se odmakne uz riječi i ispruženu ruku koja će me voditi. Večeras, sutra, uvijek i zauvijek.
"Ovo je sitnica naspram onoga što zamišljam s tobom."
Krenula sam za njim, sve do hodnika, gdje smo se obukli, a onda sam primila vestu koju je prebacio preko mojih leđa.
"Moraš se čuvati."
Klimnem glavom potvrdno.
"Znam."
Izašli smo iz kuće i zaputili se ka njihovom stanu. Pokloni su već spremni čekali na zadnjem sjedištu automobila na njih. U zadnje vrijeme je Teodor vozač, a ja.. samo onda kada trebam negdje ići bez njega. Većinu vremena provodimo zajedno.
"Jesam li ti rekao da se nikada neću moći nagledati tvoje ljepote, princezo?"
Bila sam sigurna da mi je crvenilo udarilo u obraze. Gorim. Uzmem ga za ruku pa nam isprepletem prste. Čula sam kada praznine između prstiju odgovaraju prazninama osobe koja ih popunjava.. da su osobe suđene jedna drugoj. Potvrditi ću da je tako.
Zbog Teodora sam spremna na mnoge promijene pa i na tu da se neukrotiva Sofija uda, dokaz je burma na ruci. Ljubav me je promijenila, a on nije to ni tražio. Prihvatio me je kakva jesam. Zavolio me je takvu.
"Rekao si mi to više puta, ali svaki put mi bude drago."
Odgovorim s dozom sreće u glasu, a onda sačekam da se parkira ispred njihove zgrade. Ubrzo smo se liftom penjali do njih, nosila sam poklone Luki i Marti, a Teodor je nosio njihove. Djeca sigurno spavaju jer je već osam sati navečer, ali pokloni će čekati na njih. Linda se trudi da od početka imaju rutine, a Bartol je slijedi.
"Dobro nam došli."
Kada se vrata otvore i iza njih ugledam Bartola, odmah čujem riječi dobrodošlice. Pozdravim se s njim, a onda odem kod Linde koja nas je čekala u kuhinji.
"Kumice"
Čim me vidi ostavi krpu koja je vjerovatno bila zadnje što je trebala uraditi za sada. Zagrlimo jedna drugu, u srcima osjećajući da nije potrebno s nekim biti krvno povezan da bi osjećao sigurnost i ljubav. Uvijek sam je smatrala sestrom koju nisam imala, rođenom sestrom, a skoro smo naše prijateljstvo ozvaničili kumstvom. Nadam se da će i njihova svadba biti uskoro.
Bartol je nije htio forsirati. Dozvolio joj je da se u potpunosti oporavi od svega što se dešavalo, a onda kako zna da kaže.. slijedi vrijeme za njih. Linda i Marta nisu imale problema, od prvog susreta su se vezale te je tako ostalo do danas.
"Jesi li se umorila? Nisi trebala da se mučiš.."
Odmahne glavom uz riječi.
"Zadovoljstvo mi je kuhati za nas."
"Hoćete li nam se pridružiti?"
Teodor je stojao raširenih ruku i čekao na Lindu da je pozdravi. Odmah mu je prišla sa zagrljajem. Bartol je već sjeo i čekao na nas. Uradila sam isto što i on. Sjela sam nasuprot stolice koja će biti Lindina uz riječi.
"Sreća je tamo gdje je porodica."
Obratila sam se Bartolu kojeg smatram bratom, neželjenu prošlost smo zaboravili i ne želimo se vraćati na nju. Teodor i Linda su nešto ćaskali, nisam ni obraćala pažnju na njih.
"Tragao sam za spokojem koji mi je itekako bio potreban."
Nismo uspjeli produbiti razgovor jer su nam se pridružili Linda i Teodor. Ona kod Bartola, a on pored mene. Bartol nam je sipao piće dok je moj i Teodor pogled završio jedan na drugom. Znali smo o čemu razmišljamo. Samo klimnem glavom i pokažem očima na njega, ali on me ispod stola uzme za ruku i sačekamo da čaše budu pune.
"Imamo vam nešto reći."
Teodor im se obrati, a njihova pažnja nastavi biti fokusirana na nas dvoje. Udahnem duboko pa pogledam Lindu uz riječi.
"Trudna sam."
Nisam željela dužiti priču. Mislim da nije bilo potrebe. Ona odmah ustane sa stolice pa priđe meni i zagrli me uz riječi.
"Čestitam."
Kada se odmakela korak od mene da me može vidjeti. Vidjela sam sjaj u njezinim očima.. suze radosnice.
"Mnogo mi je drago."
Približi se Teodoru s kojim je Bartol razgovarao i zagrli ga.
"Sretna sam zbog vas! Presretna."