■MAKSIM POV■
Bijeli zidovi su sve što gledam posljednjih nekoliko tjedana.. a dijagnoza s kojom se borim nije nimalo laka. Lijekove ne odbijam iako sam i to često radio na početku, ali želim pomoći sebi.. samo zbog jednog razloga. Razlog je djevojka koja sjedi pored mene.
"Zašto si to uradio?"
"Bio sam bijesan."
Odgovorim iskreno jer je ova djevojka jedino što mi je ostalo u životu. Uvijek sam bio odbačen, koliko god da sam se trudio. Nikada nisam dobio ni pola ljubavi od one koju sam nekome dao.
"Boli li te?"
Držala je moje šake u svojim rukama dok mi ih je čistila alkoholom. Peklo me je, ali uživam u tome. Volim kada me boli jer onda znam da sam živ. Odmahnem glavom na njezino pitanje i poželim da ode odavdje ili da ja odem, ali s obzirom da znam kako neću dugo izaći s ovog odjela. Ja ne mogu otići.. osim u slučaju da pobijegnem.
Ona može odmah otići jer samo radi ovdje. Ne liječi se kao što je moj slučaj. Minela je jedina osoba koja me ponekada razumije. Nije me javno osuđivala i kritikovala, a ako je to radila sama sa sobom, nisam imao problem. Samo nisam želio da se vežem za nekoga.
"Zašto si je htio ubiti?"
Nikada nisam dobio ovo pitanje koje mi je zatreslo čitav organizam. Pogledam oko nas i kada vidim da nema nikoga, odlučim se biti iskren s njom.
"Jer je samo to način da me ne napusti."
Gleda me u oči, kao da me proučava. Okrenem glavu jer se ne osjećam prijatno. Ne želim da me gleda kao pacijenta. Želim da mi bude prijateljica.
"A beba.. zašto si bebu htio ubiti?"
"Jer zbog njega nije mogla biti samo moja."
Govorio sam tečno, nisam imao problem s tim jer sam znao da me neće osuđivati. Pogriješio sam s mnogo stvari u prošlosti, ali ako se nekada izliječim.. možda ću pokušati nešto s njom.. ako me bude željela.
"Da li bi se volio odviknuti od droge i alkohola?"
Poraženo klimnem glavom jer sigurno ne bih bio ovdje da nemam takvu želju. Hoću li je moći ostvariti? Njezine tople ruke se prebace preko mojih pa ugriju i njih. Toplina je nešto što mi nedostaje čitav život. Svi su mislili kako živim idealan život, a samo sam ja znao kako mi je.
Roditelji nikada nisu bili zadovoljni sa mnom. Uvijek je neko drugo dijete bilo bolje od mene. Kada sam odrastao i počeo tražiti djevojke za sebe, ostavljale su me i odlazile dečkima koji su imali sretnije živote od mojih. Nakon nekog vremena sam upoznao Lindu.. zbog svoje posesivnosti želio sam je imati samo za sebe, a kada sam postao svjestan da ne mogu. Jedini izlaz sam vidio u tome da sklonim Luku od nje.
Dijana me je nagovorila da ih obadvoje sklonim, a ne vidjevši pravu istinu. Pristao sam. Nje više nema. Nije mogla podnijeti da se nalazi u zatvoru, a željela je luksuzan život i samo jedne noći.. našli su je mrtvu u toaletu. Kako se dogodilo? Nisam želio ispitivati. Možda me nije ni zanimalo jer je ona uništila moj život.. pa mene nije zanimao njezin.
"Pomoći ću ti, Maksime. Neću te ostaviti, ali moraš se potruditi."
Do kada me neće ostaviti? Dok se ne pojavi netko tko je bolji od mene? Samo odmahnem glavom. Ne želim razgovarati o tome.
"Ako si mi psiholog, ne znači da moraš biti uz mene."
Njezin dodir na mojoj ruci je dovlačio želju sa sobom da ostane pored mene.. koliko god da je tjeram od sebe. Želio sam da ostane i bori se sa mnom jer ću jedino tada pobijediti.
"Nisam psih.."
"Dobro, psihoterapeut. Nije važno."
Prekinem je i ispravim sam sebe. Želim biti bolji čovjek zbog nje jer znam da mogu. Zaslužila je da sav trud i napor koji ulaže u mene, bude plodonosan.
"Kada izađeš odavdje, želim ti biti mnogo toga.. znaš."
Spusti ruku na moj obraz, svjesna toga da s ovim krši svoja prava. Ako je netko vidi, može ostati bez posla jer prisan odnos s pacijentima nije dozvoljen.
"Ne želiš živjeti pored osobe kakva sam ja. Ne treba ti to."
Odmahne glavom, pokušavajući me razuvijeriti kao da nisam svjestan toga kakav sam i šta sam bio spreman sve da uradim.
"Samo nisi bio okružen pravim osobama. Ti si dobar dečko i sigurna sam da ćeš se izliječiti ako budeš želio."
Zatvorim oči na trenutke i prepustim se njezinim riječima. Nisam smio dozvoliti da mi se približi jer ako mi se približi, neću joj moći obećati ljubav koju zaslužuje.. a zaslužuje je, itekako.
"Granični poremećaj ličnosti."
Izgovorim posve tiho, kao da želim reći sebi s čim se borim i koliko dugo ću se boriti. Udahnem duboko pa se nasmiješim.