■MAKSIM POV■
Čuo sam Sofiju kako govori Bartolu i Teodoru da se Linda ne sjeća ničega.. čak misli da je Luka naš sin. Hoće li ovu situaciju iskoristiti u svoju korist? Smiješno bi bilo da je ne iskoristim. Biti ću fin i dobar prema njoj kako sam bio do sada, a onda ću učiniti šta smo željeli Dijana i ja. Nestati će. Osmijehnem se široko.
Nadao sam da se neće probuditi iz kome, ali.. nije bilo kako sam želio. Zbog toga ću uzeti stvari u svoje ruke i na siguran način će zaspati bez da se ikada više probudi. Uništiti ćemo ih. Ostvariti ćemo svoj cilj. Pogledam iza sebe te vidim Sofiju i Teodora kako su se zapričali. Iskoristiti ću ovu priliku da uđem kod Linde.. koja jedva čeka da me vidi.
Gromoglasno bih se nasmijao, ali tada bi me čuli. Otvorim vrata polako pa zakoračim unutra. Pogled na Lindu koja leži, bespomoćno u krevetu i gleda u plafon mi dadne signal da joj se približim. Mogu li je sada onesposobiti? Postoji li način? Kako joj mogu zaustaviti disanje kada ne diše pomoću aparata. Otpušem nervozno i sjednem na krevet.
Njezine oči su završile na meni, a osmijeh na licu pokaže jasno koliko mi se obradovala. Odmah me uzme za ruku, ispreplićući nam prste. Maksime, vrijeme je da nastaviš s glumom. Trebaš biti čovijek kojega će poželjeti. Isti onaj koji si bio do sada.
"Ljubavi.."
Izgovorim, a jeza mi se počne uvlačiti u krv. Zašto nisi umrla? Bilo bi nam lakše.. obadvoma. Sada ću te morati ubiti, a nećeš ni biti svjesna šta te je snašlo. Nećeš imati izlaza. Uspijet ću! Ispravi se u sjedeći položaj pa me zagrli. Uzvratio sam. Postati će joj sumnjivo ako se budem ponašao drugačije.
"Mnogo si mi nedostajao."
Sigurnost u njezinim riječima se osjetila. Grli me sve jače, kao da mi želi pokazati koliko sam joj nedostajao. Zagrlio bih i ja nju jako, ali ne želim je povrijediti na takav način. Želim na mnogo gori i teži.
"Šta nas je ovo snašlo, moja Linda."
Obuhvatim joj obraze dlanovima, pokušavajući izgledati što uvjerljiviji. Znam šta radim. Suze joj se nakupe u očima koje palčevima obrišem. Plakati ćeš i gore, a onda će se tvoji jecaji zaustaviti kada prestaneš disati.
"Zašto nisi odmah došao kod mene?"
Ne bih nikada ušao kod tebe, ali moram ispuniti što smo isplanirali. Zaljubljen sam u drugu ženu i uraditi ću sve da ona bude sretna.. bez obzira što će to značiti da postajem ubica. Dijana je zaslužila sve.
"Imao sam posla. Nisam mogao izaći ranije iz firme."
Klimne glavom potvrdno kao da razumije. Vjeruje mi dok je lažem. Na dobrom sam putu.
"Gdje nam je sin?"
Odmakne se od mene pa me pogleda ravno u oči. U njezinima se oslikavala nada u bolje sutra, a moje su dobro glumile da mi je žao što se sve ovo desilo. Kada bi znala šta zapravo mislim. Bježala bi od mene kilometrima.. miljama.
"Katarina ga čuva."
Nisam ni znao gdje je, a nije me ni zanimalo. Dobiti će i on zajedno sa svojom mamom što zaslužuju. Zaboraviti će se na njih kroz par dana.. a ja ću uživati zajedno s Dijanom. Daleko odavdje.
"Dobro je? Sluša je?"
Klimnem glavom potvrdno na pitanja. Smara me. Ne želim da me smara. Želim da učinim šta trebam i da mi nestanu iz života.
"Nedostaje mi. Želim da ga vidim."
"Luki nije mjesto u bolnici. Izaći ćeš brzo pa ćete se vidjeti."
Suze joj skliznu niz obraze. Kada ga vidiš, to će biti i zadnji put da gledate. Nakon toga ćete zauvijek zatvoriti oči. Čeka vas bolje mjesto.
"Sofija.."
Nisam dozvolio da govori o njoj pa sam je prekinuo.
"Razgovarao sam s doktorom. Možeš izaći sutra iz bolnice."
Osmijehne se široko kroz suze. Doći ću navečer po tebe, a prije toga ću te uspavati. Nećeš ni osjetiti da si izašla iz bolnice dok ne dođeš na jedno mjesto. Sofija i Teodor će otići. Imati ću slobodan put.
"Gotovi su nalazi?"
"Jesu. Dobro si."
Zagrli me opet. Sretna je, a ne bi trebala biti. Nije mogla vidjeti osmijeh na mom licu dok me je grlila. Misliš da te volim i da mi je stalo do tebe, a ustvari te mrzim. Ne želim provesti više nijednu sekundu pored tebe, a o onom kopiletu da ne pričam.
"Napokon ćemo biti zajedno. Nas troje. Moja obitelj."
Osmijeh joj nije silazio s lica, a i ja sam svoj pokazao. Misli da sam sretan, a ne zna šta znači moj osmijeh u pravom smislu.
"Da, biti ćemo zajedno."
Naš razgovor prekida kucanje na vratima. Ovo mi nije trebalo, ali kada se okrenem.. doktor je ulazio u sobu. Sofija nije ni skontala da sam unutra. Je li se tako brine o drugarici?