■SOFIJA POV■
Kada smo popili tople napitke, vratili smo se ispred sobe u nadi da će se desiti nešto novo. Nešto pozitivno. Bartol je u sve lošijem stanju, koliko god pokušavao sakriti da se osjeća loše, oči mu sve govore. Teško mu je. Bori se sam sa sobom da ostane suzdržan. Ne želi ulaziti u dublje konflikte s Maksimom jer se ne nalazimo na mjestu koje će takvo nešto dozvoliti.
Naslonjena na zid pored vrata sam čekala da se desi čudo. Jedino čemu sam se nadala jeste da će se probuditi što prije. Ponestaje mi snage.. Teodor mi ulijeva svakim trenutkom sve više sigurnosti da će Linda biti dobro. Slijepo mu vjerujem da će se probuditi i da neće biti posljedica iako je doktor rekao sasvim drugu priču.
"Ne smiješ odustati."
Teodorove ruke se spuste na moja umorna ramena pa glavu spustim na njegova prsa, dozvoljavajući suzama da krenu niz lice. Želim misliti pozitivno, ali šta ako tako ne bude? Moram biti spremna na sve. Posljedice? Kako ću joj reći šta sam sve saznala? Kako ću joj reći da sam je mogla gurnuti u zemlju? Hoće li me odmaketi od sebe? Prestati se družiti sa mnom?
"Ide Maksim."
Polako podignem glavu prema njemu i obrišem suze, a onda samo klimnem glavom.
"Što ne odeš odavdje?"
Maksimov glas mi dovede trnce u tijelo. Obraća se Bartolu.. samo da ostane miran. Ne želim da ih gledam kako se udaraju, Teodor mu je dao dobru dozu.
"Unutra je moja buduća žena pa s toga te ne želim više vidjeti ovdje."
Teodor se približi Bartolu kako bi bio uz njega ako krene na Maksima jer ne želi da ga istjeraju odavdje. Platio bi on i vratio se opet, ali može i bez incidenata unutar bolnice. Masnica mu je krasila lice, zapravo nekoliko njih kada ga bolje pogledam.
"Ona nikada neće biti tvoja."
Maksim krene prema Bartolu, ali u tom trenutku doktor dođe do nas pa njih samo pogleda, a meni se obrati.
"Trebam ući u sobu, ako može.."
Nije trebao dovršiti rečenicu, sklonila sam se i dozvolila mu da uđe. Je li sve u redu? Šta se dešava? Kako je Linda? Gledala sam u zatvorena vrata, čekajući da doktor izađe, ali umjesto doktora, ušle su još dvije medicinske sestre unutra.
"Šta se dešava?"
Postavim im pitanje, ali samo dobijem zatvorena vrata umjesto odgovora. Bartol i Teodor dođu do mene, a Maksim ostane iza mojih leđa. Tamo gdje mu je mjesto bilo od početka, ali sam ga stavljala ispred sebe. Uvijek sam se trudila da usrećim Lindu, a on je izgledao kao savršena prilika. Pogriješila sam. Kako nisam mogla shvatiti da je dobar glumac?
Naslonim glavu na Teodorovo rame i ruku prebacim iza njegovih leđa, tako da ga grlim. Bartol je nijemo gledao u vrata i čekao isto što i nas dvoje. Da se desi nešto dobro.. ali zadržali su se unutra.. a onda, vrata se otvore i vidim čovijeka u bijelom mantilu. Sklonim se od Teodora i dođem do njega. Ne dozvoljavajući mu da ode ovaj put.
"Doktore, šta se dešava? Kako je Linda?"
"Probudila se."
Kamen mi padne sa srca i u trenutku osjetim da mogu disati, s olakšanjem. Budna je. Od sada ćemo sve lakše.
"Uraditi ćemo pretrage i tek ću Vam onda moći dati dijagnozu."
Klimnem glavom potvrdno.
"Kada će to biti?"
"Prema zahtjevima Bartola.."
Pogleda prema njemu, a Bartol se približi tako da stane pored mene.
"Nalazi će biti urađeni u što kraćem vremenskom periodu."
"Hvala Vam, doktore."
"Možemo li je vidjeti?"
Bartolove riječi skliznu s usana i ugriju mi srce.. a ako bude odgovor pozitivan i uvijerim se da je dobro. Gdje će mojoj sreći biti kraja?
"Pacijent još uvijek nije dobro. Može ući samo jedna osoba."
"Ja ću."
Maksimov glas odzvoni prostorijom, poslije čega se okrenem prema njemu.
"Neka uđe osoba koja je najbliža s njom i zbog koje se neće uzrujati."
"Mislim da bi najbolje bilo da uđe Sofija."
Bartolova ruka na mom ramenu i riječi s kojima me obraduje, natjeraju usne da se razvuku u kratak osmijeh. Doktor pokaže na vrata uz riječi.
"Bez dugog zadržavanja unutra."
"U redu, doktore."
Prije nego što uđem u sobu gdje ću vidjeti Lindu, okrenem se prema Bartolu.
"Hvala."
Tiho izgovorim pa uzmem kvaku i polako otvorim vrata, a iza sebe čujem riječi.
"Budale ste."