■SOFIJA POV■
Dok sam gledala u Luku i Bartola te svakim novim pogledom, osjećala sve veću dozu kajanja što sam spriječavala da se sretnu. U istom intenzitetu sam željela gledati jednog dana Teodora s našom bebom, nije mi bitno hoće li biti djevojčica ili dječak, želim samo da je s njim. Našu malu obitelj, da. Istina je.
Teodor me je čvrsto držao za ruku, ulijevajući mi snagu i podršku. Znao je i on kako se osjećam. Možda bi Linda mogla biti sretna i s Bartolom, ali nikada ne bi bila sretna kao što je s Maksimom. On je nikada nije povrijedio i nikada neće. Voli je.
Moje razmišljanje prekida zvuk zvona na telefonu koji svakim tonom postaje sve glasniji. Linda je završila s kupovinom i sada će doći po Luku. K vragu! Šta sada da radim s Teodorom i Bartolom? Nepoznat broj mi na sekunde odbaci misli pa povučem zelenu slušalicu. Možda su s posla.
"Halo?"
Javim se i odmah pri izgovoru riječi s druge strane, shvatim da osobu s kojom razgovaram ne poznajem.. ili joj samo ne mogu prepoznati glas. Teodorove oči su fokusirane na mene, a Bartol ne skida pogleda s Luke, kako i ne bi..
"Razgovaram li s gospođom Sofijom?"
Možda se netko zeza sa mnom ili da nije.. nadam se da nije osoba koju ne želim nikada više da vidim. Ološ koji me je odveo u sred šume i ostavio tamo.
"Da, izvolite?"
"Vaš broj je posljednji biran kod gospođe Linde Martinez u pozivima."
Skočim s mjesta u trenutku kada čujem riječi koje mi nagovijeste da se nešto dešava.
"Ja sam joj najbolja drugarica."
Teodorove ruke su me čuvali i oči molile da kažem šta se dešava, ali nisam mogla. Slušala sam šta mi govori osoba s druge strane slušalice.
"Gospođa je doživjela prometnu nesreću, odvežena je u bolnicu."
"Koju?"
Vriskovi su izlazili iz mene kao da je netko zapalio vatru ispod mene te da gorim. Posljednje što sam čula jeste ime bolnice, a onda sam se srušila na koljena. Ni Teodorom me nije mogao sačuvati, ali je otišao po vodu. Bartol je isto prišao i čučnuo pored mene uz riječi.
"Šta se dešava, Sofija?"
Uzeo me za ramena i natjerao da ga pogledam. Došao je Teodor s čašom vode u ruci i kockom šećera, pridružio nam se na podu.
"Linda.. Linda.."
Srušila sam se na Teodorova prsa i kvasila mu majicu suzama, sve do trenutka kada sam shvatila da plakanjem neću ništa dobiti. Izgubiti ću na vremenu, a možda mogu pomoći svojoj Lindi. Obrišem mokre obraze dlanovima i izađem iz Teodorovog zagrljaja pa ustanem. Luka je ležao na kauču, nije ni slutio šta se dešava s njegovom mamom. Približim mu se i uzmem ga u naručje.
"Obećavam ti da ću uraditi sve za tvoju mamu. Biti će ona dobro!"
Grlo mi se stezalo i prijetilo da će izaći novi val suza.. ali ne smijem. Poljubim Luku pa ga donesem do Bartola.
"Čuvati ćeš Luku zajedno s Teodorom."
Primi ga u naručje, blago klimajući glavom. Osjetim čvrstu, mušku ruku na nadlaktici pa mu se okrenem. Nisam mu dozvolila ništa da me pita. Odmah sam rekla sve što sam imala.
"Nazvati ću Maksima i otići po njega."
Bartolove oči su me sijekle u ovom trenutku pa se okrenem prema njemu i izgovorim.
"Bartole, moram. On i Linda su zajedno."
Vratim pažnju na Teodora koji je gledao kao da mu ništa nije jasno.
"Otići ću s njim u bolnicu kod Linde."
"Ali šta je s Lindom?"
Postavi mi pitanje.
"Doživjela je prometnu nesreću. Za neke veće informacije ne znam."
"Želim da je vidim."
Glas iza mene mi se obrati. Sada bi ga poslala na bolnički krevet umjesto Linde, kunem vam se, ali previše sam bila grešna prema njemu da ne mogu i ovaj put.
"Biti ćeš s Teodorom. Nemoj da pravite scene."
"Ne mogu ti obećati."
Odgovori mi, kao da nisam svjesna njegovog ponašanja kada se radi o osobi do koje mu je stalo. Da li mu je zaista stalo do Linde ili.. Nije vrijeme da razmišljam o tome. Uzmem telefon sa stola pa pronađem Maksimov broj u imeniku.
"Nisam ljubomoran."
Slegne ramenima, gledajući u mene. Udahnem duboko jer mi zaista ponestaje strpljenja za njih dvojicu. Odvikla sam se.