■MAKSIM POV■
Vrijeme je prolazilo, a traga ni glasa od Linde nije bilo. Pozive kao da nije ni čula, a o tome da je došla kući, ne trebam ni razmišljati jer je nema. Svaki trenutak je nosio sve veću dozu straha i nije mi dozvoljavao da ostanem miran.
Prošlo je čitavih šest sati, trebala se vratiti mnogo ranije, ali nije. Zbog čega? Gdje je? Zašto nije došla kući? Da li je sve u redu s njom?
Mnoga pitanja su mi se vrzmala po mislima, a odgovor ni na jedno pitanje nije bio ni na vidiku. Luku sam jedva uspavao jer i on kao da osjeća moju nervozu, postao je nervozan, a igranje je odbijao. Jedinu opciju koju sam imao u glavi jeste da ga uspavam i pozovem Sofiju.
Ona je Lindina najbolja drugarica i siguran sam da će znati gdje se nalazi. Možda se čak i kod nje zadržala, a da joj se telefon ugasio. Slegnem ramenima kao da nisam sam u prostoriji pa se protegnem do stola i uzmem telefon te pronađem Sofijin broj u imeniku.
Nakon svega nekoliko trenutaka, čuo sam njezin glas i po njezinom tonu sam pomislio da je Linda kod nje, a s druge strane da ona ništa ni ne zna o tome što mi se ne javlja na telefon.
"Molim?"
"Zdravo, Sofija. Kako si?"
Možda sam trebao početi odmah s temom zbog koje sam je nazvao, ali ako joj odmah pri podizanju slušalice saopštim pitanje zbog kojeg sam je nazvao, može se uplašiti.
"Dobro sam, Maksime. Kako si ti?"
Udahnem duboko pa ostanem pogleda čvrstog zakovanog za pod s ubrzanim otkucajima srca.
"Nisam baš najbolje."
Izgovorim kratko, pokušavajući pronaći odgovarajuće riječi za moj strah koji još uvijek nije osnovan. Šta ako se brinem bez razloga? Možda je samo gužva u gradu.
"Zašto? Da li je sve u redu s tobom i Lindom?"
Šta drugo može da pomisli osoba koja ni ne zna da Linde nema, niti da mi se ne javlja na telefon, a uz to da je ta osoba Lindina najbolja drugarica? Naravno da će pomisliti na probleme između nas dvoje. Svađu bih drugačije riješio, razgovarali bi, objasnio bih.. ali samo da mi se javi.
"Bilo je sve u redu između nas dvoje kada je izašla do grada da riješi obaveze koje je imala."
"Ne razumijem te."
"Linda mi se ne javlja na telefon."
Obrecnem se kao da mi je Sofija kriva zbog toga, ali ubrzo shvatim kako sam izgovorio pa nastavim.
"Prošlo je već šest sati kako je nema u kući, zvao sam je, ali mi se ne javlja. Slao poruke, ni na njih mi ne odgovara. Mislio sam.. nazvao sam da te pitam, znaš li gdje je i jesi se čula s njom?"
Nekoliko trenutaka tišine s druge strane slušalice, a onda rečenica s kojom sam se iznenadio.
"Dolazim kod tebe."
Tin.
Tin.
Tin.
Poziv prekinut. Šta ćemo dobiti s tim kada Sofija dođe, hoće li to pomoći da mi se Linda javi? Ne vjerujem. Sada sam siguran da ni Sofija ne zna ništa o Lindi ni o tome gdje se nalazi trenutno.
Zaputim se ka sobi da vidim šta Luka radi pa kada se uvjerim da još uvijek spava, zatvorim vrata i vratim se u dnevnu. Uzmem telefon pa još jednom pokušam dobiti Lindu, ali nje nema. Gdje je? Zašto mi se prokleto ne javlja? Udarim rukom od zid, pokušavajući izbaciti bar mali dio bijesa iz sebe, ali bezuspješno.
Tiho kucanje na vratima mi odvuče pažnju, a na licu zaigra blagi osmijeh. Možda je Linda! Ubrzanim koracima dođem do vrata pa ih otvorim u nadi da ću ugledati svoju zaručnicu, ali umjesto nje je stojala naša buduća kuma, njezina najbolja drugarica, zadihano i blijeda u licu.
"Uđi."
Sklonim se s vrata, kako bi mogla zakoračiti u kuću. Odmah mi počne postavljati pitanja, iako nije ni ušla kako treba.
"Šta je bilo? Govori."
Za Sofiju je itekako poznato da reaguje burno kada se radi o osobama do kojih joj je stalo. Rijetke su situacije kada će reagovati mirno i staloženo. Voljela bi da može sve riješiti u datom trenutku, bez stresa.
"Već sam ti preko telefona rekao sve što sam znao. Mislio sam da je kod tebe."
Otpuhne iznervirano, uzimajući telefon iz džepa, u nadi da će se javiti, pretpostavljam.
"Zvala sam je već, ali se nije ni meni javila. Pokušati ću još jednom."
Drži telefon s nadom u očima da će joj se javiti drugarica, ali i njezin poziv je bio samo promašaj, ništa više.
"Gdje je Luka?"
"Spava u sobi."
Odgovorim kratko, na što ona sama klimne glavom potvrdno i krene prema sobi. Nisam išao za njom, ostao sam u hodniku, čekajući da se vrati Linda.