■SOFIJA POV■
Gledam se u ogledalo dok mi frizerka uvija kosu u blage lokne i razmišljam kako želim da me našminkaju poslije frizure. Uvijek dolazim kod njih kada se spremam za poseban trenutak, kao što je večeras.
"Svakim danom si sve ljepša i ljepša."
Moja draga Ivana me pohvali, a potom se osmijehnem. Nježno je češljala svaki pramen kose te ga uvijala oko figara. Lokne su izglede savršeno.
"Ljepotica mi kaže."
Uzvratim joj. Visoka djevojka s crnom, dugom kosom i zelenim očima, nije bila ništa manje ljepša nego lutka s naslovne strane. Nisam voljela da mi učvršćuje kosu ni na jedan od načina jer je svaki samo mastio kosu, činio je prljavom. Uvijek sam za opciju da i sutradan dođem kod nje nego da izađem prljave kose u grad. Kada je završila, ostavim sitan poljubac na njezin obraz te platim.
Volim biti dobra s djevojkama koje me sređuju, čiju uslugu itekako gotivim i poštujem. Znaju na koji način trebaju da urade svaki potez i ne samo prema meni nego prema svima, to je razlog zbog kojeg im je salon uvijek pun.
Premijestim se na drugu stolicu, kod Gordane koja će me šminkati. Njezina usluga je također savršena.
"Imaš li posebnu želju kako želiš da se našminkamo?"
Osmijeh na usnama joj titrao kao i svaki put. Zbog nje se nekada zapitam, kako ljudi mogu uvijek biti raspoloženi i veseli.
"Puštam se tebi u ruke. Znam da neću pogriješiti."
"Hvala ti što mi vjeruješ."
"Zaslužila si da ti vjerujem."
Nastane tišina jer ne mogu pričati dok me šminka, zar ne? Opustim se i pustim mislima da me nose gdje one žele jer ubrzo ću biti gotova i spremna da odem kući, presvučem se te izađem.
Jedva čekam da vidim kako će se situacija između nas odvijati jer ovo je prvi put da izlazimo, a da to nije poslovno. Osmijehnem se na tu pomisao. Večeras će biti svega. Razmišljala sam o nama dok nisam čula riječi.
"Gotove smo. Možeš se pogledati."
Otvorim oči i sam prizor na ogledalu koji me dočeka, ostavi me bez riječi. Pogledam prema njoj te se široko osmijehnem.
"Ništa manje nisam ni očekivala."
Ustanem sa stolice i zagrlim je potom ostavim novac te uz pozdrav izađem iz salona. Sjednem u automobil i pritisnem gas, trebam požuriti ako ne mislim zakasniti na sastanak.
Uzmem haljinu s ofingera koja je čekala na mene te je navučem na sebe i pritisnem nekoliko puta parfem da zamirišem. Crna, uska haljina iznad koljena je izgledala potpuno krojena za mene. Pogledam na sat i kada vidim da kasnim, čitavih petnaest minuta, obujem štikle i izađem iz stana.
Stojao je pored automobila i čekao na mene. Njegovi brkovi su se izvili u osmijeh kada me je vidio da koračam prema njemu. Priđem do njega te se poljubimo u obraz. Ne znam zašto, ali nisam zadovoljna početkom izlaska. Otvori mi vrata pa sjednem u automobil.
"U koji restoran želiš da idemo na večeru?"
Atmosfera je bila toliko tmurna da sam željela odmah izaći iz automobila. Nisam željela ostati s njim vani, bez obzira što sam se dodatno spremala. Znala sam da je izašao sa mnom kako bi me odveo u hotelsku sobu. Sve je očito.
Vozio je prema luksuznom dijelu grada, iako me je to privlačilo. Sada mi nije bitno jer kada sam vidjela kakve su mu namijere. Želja za njim je iščezla. Teodor je drugačiji, njegove namijere nisu bile samo da imamo odnos. Radio je sve da budem sretna.
Mislila sam da će barem za vrijeme večere, situacija da se popravi no nije bilo ništa bolje. Kada smo jeli, sjeli smo u automobil, a onda je počeo da vozi u nepoznatom pravcu.
"Gdje idemo?"
Postavim mu pitanje nakon kojeg me samo pogleda i u očima mu se vidjelo da mi se ne sprema ništa lijepo.
"Svidjeti će ti se gdje ćemo otići."
Ne bih ja bila Sofija da me želja nije povukla gdje me vozi, u sebi sam se nadala da će me odvesti na neko fino mjesto. Zbog toga sam šutjela, a nakon pola sata kada sam vidjela da nas je put odveo u šumu.. ostala sam bez riječi.
"Ovdje ima vikendica. Biti će nam lijepo."
Promrmlja, potom izađe iz automobila te dođe do mene i otvori mi vrata, a onda.. povuče me sebi i krene ljubiti. Odgurnem ga od sebe, ali nije vrijedilo. Nastavljao je da me nasilno ljubi po vratu i grudnom košu, sve dok ga nisam udarila među noge i počela trčati, koliko su mi to štikle dozvolile. Krenuo je za mnom, ali onda sam uzela telefon uz riječi.
"Ne približavaj mi se. Zovem policiju!"
Zahvaljujući Bogu povjerovao je u moju laž i sjeo u automobil te otišao. Ostavio me je samu u mraku, u sred šume. Čak ne znam ni gdje mi je izlaz. Kako ću se vratiti kući?