Pozdrav djevojke i isprike što tek sada pišem nastavak! Bila sam zaokupljena odlaskom s posla i vraćanjem roditeljima. A i iskreno, nisam znala kako započeti nastavak. Danas sam konačno osjetila nekakvu inspiraciju da s vama podijeliti ovo iskustvo.
Uglavnom, u ovom ću nastavku opisati kako mi je bilo godinu dana raditi kao novinarka, a u sljedećem kako je to odseliti se od roditelja.
Dakle, s obzirom na to da sam na smjeru novinarstvo, na fakultetu smo imali mogućnost otići na stručnu praksu. Ukratko, treća sam godina na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Na godini smo trebali odabrati dva od pet smjera. Tisak, televizija, radio, PR (odnosi s javnošću) i novi mediji. Ja sam jako htjela tisak i PR, ali nije bilo mjesta na PR-u pa sam odabrala tisak i TV. Novinarstvo sam upisala jer volim pisati. Bilo to priče, članke, intervjue, nebitno. Kreativno je, zanimljivo i dinamično. Na tisku su nam ponudili stručnu praksu u Večernjem listu, Jutarnjem listu, Sportskim novostima, Gloriji, Pixsellu i Leaderu.
Ja sam definitivno htjela u Gloriju jer se tamo piše o slavnima, a neki ovdje možda znaju koliko volim takve stvari ako čitaju moju random knjigu Hollywood. U Gloriji više nije bilo mjesta pa sam upala u jedne novine koje su imale rubriku o domaćim i stranim zvijezdama. Neću reći koja jer sam oduvijek paranoična da će me netko prepoznati. Ovdje volim biti anonimna jer se osjećam slobodnije i nitko od moje obitelji i prijatelja ne zna da pišem, a kamoli da objavljujem.
Uglavnom, praksa mi je počela početkom svibnja 2022. Trajala je mjesec dana. Prvi dan je nekoliko nas studenata došlo u jednu veliku prostoriju, glavni urednik nam je održao kratki govor nakon što smo se svi podijelili po katovima, odnosno redakcijama, ovisno o rubrici. Mene je oduvijek privlačio showbiz. Što se tu može.
Urednik mi je dao zadatak da pronađem zanimljive vijesti o kojima su pisali strani portali. Pronašla sam nekoliko vijesti, a nakon toga sam trebala odabrati najzanimljiviju i napisati istu tu vijest svojim riječima.
Osjećala sam se nervozno jer sam do tada napisala možda pet tekstova na fakultetu, ali također ustvari donekle samopouzdano jer sam dosta pisala za sebe doma, a pogotovo priče ovdje. To je stvarno pomoglo jer na neki način pisanje je pisanje.
Napisala sam vijest i poslala uredniku. Rekao mi je da mi je tekst korektan. Baš sam bila sretna u tom trenutku, a moram priznati i da sam malo odahnula. Zanima me ovo i ne želim biti loša u tome.
Sutra sam došla oko 9 ujutro, urednik mi je poslao jednu vijest, ja sam ju napisala na što je on meni rekao: "Dobro, korektno, objavit ćemo". I ja sam ostala šokirana. Stalno sam gledala na njihovom portalu je li objavljeno, ali nije bilo. Nakon prakse toga dana sam došla doma, tražila na portalu i vidjela tekst. Iskreno, rasplakala sam se od sreće, šoka i ponosa. Tekst koji sam ja napisala je objavljen na poznatom hrvatskom portalu.
E sada, to su bili neki detalji, odnosno moje iskustvo početka prakse. Još ću pisati u ovom nastavku o praksi i svom radu nakon nje, ali htjela bih vam objasniti kako redakcija funkcionira jer su me neke djevojke pitale u prethodnom nastavku.
Sada govorim za svoju redakciju, odnosno novine u kojima sam ja radila, ali inače sve to slično funkcionira.
Postoji glavni urednik čija je funkcija više potpisivati papire, ići na suđenja s novinarom koji je pobrao neku tužbu i pojavljivati se na određenim događajima. Tako sam barem ja shvatila. Najčešće je to novinar koji je tu od početka, koji se iskazao i koji se ostalim novinarima svidio pa su ga glasanjem odabrali. Sigurno i veze igraju ulogu.
Novine u kojima sam radila imaju jako puna novinara, ali i urednika. Sigurno sve ukupno preko 100 ljudi. S glavnim urednikom gotovo niti jedan novinar nema kontakt, jedino urednici.
Vijesti se mogu objavljivati na webu i u printu. Vijesti na webu idu brzo, tekstovi su kraći i treba ih biti što više. Starijim novinarima koji su navikli na print je tempo malo zahtjevniji pa su oni najčešće sporiji. Pisati za print je manje zahtjevno jer je tempo sporiji, takve vijesti moraju imati određeni broj znakova i češće su to malo duži, kvalitetniji i ozbiljniji tekstovi. Ja sam radila na webu, ali ako je bio u pitanju neki važniji, bolji ili kvalitetniji tekst, a pogotovo intervjui onda su te moje tekstove s weba stavljali i u print.
Ja sam najčešće tražila vijesti i onda to pisala svojim riječima tako da to i nije bilo baš kreativno, ali je bilo jednostavno i naviknula sam se na to. Rutinu bi uvijek razbio neki intervju ili odlazak na teren. To mi je bilo baš dobro jer je bilo uravnoteženo.
Urednica rubrike je bila jedna mlada žena, toliko simpatična, draga i opuštena da mi je bilo još ljepše raditi tamo. E sada, možda vas ovo najviše zanima jer je i mene oduvijek najviše zanimalo. Intervjui.
Prvi intervju sam odradila na praksi s jednom poznatom repericom koja radi u Americi. Svi ju ovdje vjerojatno znamo, ali paranoična sam da će netko povezati to i otkriti moje ime i prezime tako da neću pisati njezino ime. Kada me urednik nazvao i pitao hoću li ju intervjuirati, ja sam bila u potpunom šoku. Ja, studentica od tada 23 godine, došla sam na praksu prije tjedan dana i intervjuirat ću nju. Jedna novinarka je otkazala intervju pa su trebali naći drugu, a ja sam im se očito svidjela. Bila sam im dobra. Ne želim zvučati pretenciozno, ali na to sam stvarno bila ponosna. Trudila sam se, dolazila uvijek na vrijeme, bila fleksibilna, pristojna, brza, a kada sam bila u redakciji, stvarno sam radila, odnosno pisala i trudila sam se da tekst bude najbolji što može biti. I oni su to cijenili.
Za pripremu sam imala oko tri dana. Tako to ide u novinarstvu. Sve se odvija brzo, ali meni je to bilo dobro jer volim dinamične poslove. S obzirom na to da ja živim u malom stanu s obitelji, otišla sam do bake i djeda odraditi intervju. Pripremila sam oko 10 pitanja, urednik je malo to prepravio, prevela sam sve na engleski, otišla u njihov stan, oni su išli u sobu spavati, a ja sam čekala ponoć da me njezina PR-ovka nazove i spoji s njom. Zaboravila sam vam reći, intervju je bio preko poziva jer je ona tada bila u Americi.
Hrvatski PR-ovac s kojim sam bila u kontaktu zbog nje mi je naglasio da imam maksimalno 20 minuta jer velike zvijezde prekidaju pozive ako novinar prijeđe vremensko ograničenje. Ja sam se stvarno dobro pripremila, molila sam se Bogu da mi se glas ne trese, zapalila zadnju cigaretu i čekala poziv. Nekoliko minuta nakon ponoći me nazvala PR-ovka, a javila se i ona. Ja sam očito od šoka bila jako smirena kroz cijeli intervju. Jedino što sam zaboravila je bilo predstaviti se. Mislim da sam samo rekla svoje ime, ali ovo da sam novinarka, za koje novine radim, ništa. Nije čak bila nekakva greška jer je ona znala da će ju hrvatske novine intervjuirati. Mislim, to je samo još jedan intervju za nju, mala promocija i neće se ni sjećati tko sam ja.
To je bilo stvarno nevjerojatno. U pidžami, bez grudnjaka, u ponoć sjedim u starom stanu bake i djeda u svom kvartu u Zagrebu i intervjuiram repericu koja mi je priča kako se najviše voli opuštati u svom bazenu.
Intervju je prošao odlično, javila sam uredniku i sutra ujutro došla u redakciju. Došao je do mene sav nasmijan, potapšao me po ramenu i pohvalio, a jedan drugi me pitao hoću li moći to sve napisati u sat vremena jer intervju ide u print. Počela sam paničariti u sebi, ali samo sam rekla da hoću jer sam se htjela dokazati.
Brzo sam prepisala sve s diktafona i uredila tekst, poslala uredniku pa smo skupa sjedili dok mi je on ispravljao greške i sugerirao kako bi neke rečenice bolje zvučale.
Sutra ujutro sam prije prakse otišla u dućan u zgradi gdje inače uvijek kupujem rizle. Rekla sam prodavačici da trebam te i te novine, a ona me čudno pogleda. Tko uopće još kupuje novine, a pogotovo cura od 23 godine. Htjela sam joj reći da ja pišem za te novine i da mi je izašao jutros intervju s jednom poznatom repericom, ali to bi bilo jako nepotrebno.
Uzela sam novine, dala novce i otišla na klupicu naći intervju. Listala sam i našla. Vidjeti na dvije stranice intervju s njom i svoje ime i prezime kao autor teksta s repericom koju sam čak kratko i slušala prije nekoliko godina je bilo stvarno nevjerojatno. Dan danas mi stoje te otkinute stranice u ladici. Bila sam tako sretna u tom trenutku.
Nakon toga sam intervjuirala glumca koji je glumio u nekim američkim filmovima, poznat je, ali stvarno nije toliko, a najviše sam intervjuirala domaće zvijezde. Nekada sam ih zvala za kratku izjavu što je bilo jako uzbudljivo, ali i stresno jer mi nije bilo ugodno razgovarati s tako poznatim ljudima.
Imala sam čak i jedno "poslovno putovanje", plaćen prijevoz, hotelsku sobu s punim pansionom jer sam morala popratiti nešto u drugom gradu što mi je bilo jako zanimljivo. Poslovno putovanje možda zvuči "fancy", ali to nije nikakav odmor. Moraš raditi, nemaš se vremena odmoriti, okupati u tom bazenu i uživati. Sve u svemu, svejedno je bilo jako lijepo iskustvo.
Praksa je nakon mjesec dana završila, ali su oni tada otvorili prijave za posao. Ja sam se odlučila prijaviti i upala sam u njihovu novinarsku školu koja je trajala tri mjeseca. Nije to bilo nikakvo učenje iz knjige, nego su nas urednici učili kako tražiti vijest u svom gradu, ispravljali su nam tekstove, govorili što nam je dobro, a što može biti bolje. Tako smo se isto upoznavali s time kako redakcija funkcionira. Nakon novinarske škole su odabrali nekoliko nas. Ja sam nastavila raditi u rubrici o showbizu.
Je li bilo naporno? Meni osobno nije zato što mi je urednica bila fantastična, zato što sam voljela to raditi i zato što je atmosfera u redakciji stvarno bila odlična. Tamo su svi jako opušteni, ali isto tako i nadrkani jer rade za jako niske plaće.
Negativno je bilo što sam ja više voljela pisati o "kvalitetnijim" temama vezanim uz Hollywood. Na primjer, što se događalo iza scene tijekom snimanja filma u kojem je glumio netko koga kao glumca cijenim. Mislim, voljela sam i ja ove "trashy" vijesti jer su bile zanimljive, a u showbizu su pretežito takve vijesti. Svi koji vide će pročitati, ali onda popljuvati u komentarima jer je to "dno dna". Ja se slažem s tim, ali nikada nisam bila nekakav borac za pravdu tako da me nije baš diralo. Komentari su mi čak bili smiješni.
Da, nije mi se dalo pisati o bujnim grudima neke nebitne starlete, ali oduvijek sam shvaćala da sve u životu ima mane i vrline. Ljudi, poslovi, pa i život općenito. Kada se sve zbroji i oduzme, meni je tamo bilo jako lijepo. Ipak, bilo mi je naporno raditi oko 120 sati mjesečno uz fakultet.
S vremenom sam počela osjećati da postajem iscrpljena, u jednom trenutku sam se pronašla u skoro svim simptomima "burn-outa" (sindrom izgaranja). Tu posao nije bio kriv, niti fakultet, već oboje u isto vrijeme. Zato želim nešto naglasiti. Studenti, molim vas, ako ne morate, nemojte raditi! Ja studiram pet godina, nadam se da ću ove godine završiti treću. Ako baš morate zbog financijske situacije, u to ne diram. Ako želite zaraditi za "kavu i cigarete" jer vam roditelji daju mali džeparac, razumijem jer je meni tako bilo, ali probajte se ne navući na novce i stvarno se fokusirajte na fakultet jer će u protivnom biti kao ja. Vječni student.
Evo jedan dobar primjer zašto je najbolje završiti fakultet u roku. Prijateljica je završila u roku, položila je vozački, našla odličan posao u struci i preselila se s dečkom u stan. To sam mogla biti ja danas. Mislim, nemam više 14 godina da obožavam biti s roditeljima doma. Znam da je svima drugačija i da je glupo uspoređivati se, ali bilo bi lijepo da sam završila u roku, našla posao i odselila se. To je nekakav prirodni tok, barem po meni. Ja sam htjela sve odjednom pa se na kraju sve raspalo. Primjer s prijateljicom sam na kraju uzela kao motivaciju.
Uglavnom, osjećala sam se da previše radim i zapostavljam fakultet, ali mislim i da sam naučila sve što sam mogla. Naravno, uvijek ima mjesta za napredak, ali ostati raditi kao obična novinarka nakon fakulteta mi nije bila opcija. Novinari u Zagrebu imaju mizerne plaće. Prosjek je 800 eura mjesečno. Vi koji niste iz Hrvatske, nama je prosječna plaća 1000 eura.
Završiti fakultet i raditi posao za ispodprosječnu plaću meni stvarno nije bila opcija. Zato sam počela razmišljati o PR-u. Ne samo što se tamo nude bolje plaće, nego me to već neko vrijeme stvarno zanima. Također, zvuči glupo, ali nikada me nije privlačilo boriti se za pravdu ili tražiti istinu, a to je ono što bi pravi novinar trebao raditi. Zbog svega toga sam odlučila dati otkaz.
Razgovarala sam s urednikom i urednicom, odradila još tjedan dana do kraja mjeseca, počistila kompjutor i otišla na piće s kolegama. Nije mi bilo baš lagano otići jer sam se stvarno vezala za ljude tamo, svoje radno mjesto i pisati tekstove što mi je bilo baš ugodno, ali postajem svjesnija da ako želiš nešto bolje, moraš se nečega odreći.
Meni se stvarno isplatilo tamo raditi jer sam konačno probala kako je to biti novinarka, svidjelo mi se, ali novinarstvo nije kakvo je nekada bilo. Bilo mi je jako lijepo, ali nije svugdje tako. Ovisi kakvi su urednici, novinari, plaća, atmosfera, ali najbitnije kakvi ste vi kao djelatnik, a prvenstveno kao osoba.
Radila sam u rubrici s nekoliko novinara i novinarki koji su imali skroz drugačije iskustvo od mene. Ne želim zvučati kao nekakva genijalna djelatnica, ali stvarno je istina da kako se vi postavite prema njima, tako će se oni prema vama. Nevjerojatno je da je tako jednostavno, ali istina je i to vidim ne samo na poslu, nego i u životu općenito.
Uglavnom, ne samo da se isplatilo tamo raditi, nego sam ja toliko toga tamo naučila, tako sam zahvalna na tom iskustvu, a da ne govorim koliko će mi pomoći što će mi stajati u životopisu da sam tamo radila godinu dana. Nikada nisam htjela na to gledati kao samo na odskočnu dasku, ali u neku ruku će to definitivno biti.
Eto, to je to. Ako imate pitanja vi koje se želite baviti novinarstvom, slobodno pišite u komentare pa ja odgovorim jer postoji velika vjerojatno da nisam sve obuhvatila (: