Ono što sam htjela znati kada sam bila osnovnoškolka, srednjoškolka, brucošica, kada sam bila zaljubljena, anksiozna, znatiželjna, nesigurna, tužna i ostali savjeti koje danas primjenjujem u svom životu ♡
Dobrovoljno sam se prijavila u psihijatrijsku bolnicu "Sveti Ivan" ili poznatija kao Jankomir nakon prijedloga roditelja u Zagrebu krajem 2020. jer se tri godine nosim s anksioznošću.
Mama i ja smo otišle do Jankomira za koju se priča da je psihijatrijska bolnica u državi. Psihijatrica, mama i ja smo oko sat vremena razgovarale o mom stanju na što je psihijatrica rekla na kraju "primljeni ste na 11. odjel" i tu sam se ja suzdržavala da ne počnem plakati. Od straha, tuge i sreće. Bila sam uplašena što odlazim na psihijatriju, tužna što mama ostavlja člana obitelji u Jankomiru i sretna jer sam se nadala da će mi to pomoći.
Izašle smo van na zrak i sestra je rekla da se možemo pozdraviti. Mama i ja smo se zagrlile i plakale kao nikada do sada. Nikada neću to zaboraviti. Pustila sam ju i krenula sa sestrom prema 11. odjelu i samo plakala.
Sestra me vodila do 11. odjela dok sam ja bez prestanka plakala. Došla sam na zatvoreni ženski integrativni akutni odjel. Zatvoreni odjel vam znači nema škara, noževa, vilica i prozori imaju rešetke. To je prijemni odjel i svi tamo uvijek prvo dođu bez obzira u kojem su stanju. Možda neobično zvuči, ali lijepo je iznutra.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Javila sam dvjema prijateljicama da sam primljena u Jankomir nakon čega su mi oduzeli sve stvari skupa sa mobitelom, dali mi pidžamu koja je izgledala kao duga haljina i odveli me u sobu gdje je ležala žena od 58 godina po imenu Ljiljana koja je tu jer ima problema sa djecom.
Ja sam došla oko 20 sati pa su me odmah odveli u krevet jer je u bolnici tada vrijeme za spavanje. Prva noć je bila baš depresivna. Nisam ja bila depresivna, nego je situacija bila depresivna. Kao dijete maštaš da ćeš sa 22 godine imati muža i djecu, a evo mene na psihijatriji. Ni na kraju pameti ti nije da ćeš jednoga dana završiti na psihijatriji. A sada malo o drugim stvarima.
Kako funkcionira psihijatrijska bolnica?
Buđenje je u 7 sati, zatim jedan pacijent vodi tjelovježbu 10 minuta, nakon toga idemo na doručak, onda u 9 dolazi sestra s tabletama prije čega moramo pripremiti sebi čašu vode i pred njom popiti tabletu i isplaziti jezik da se uvjeri da ju ne sakrivamo ili ne pljunemo. Nakon toga dolazi vizita. Znači psihijatrice, sestre i medicinski tehničari. Ti njima u nekoliko rečenica kažeš kako si. Ako si dobro, onda sve u redu, a ako nisi, onda ti korigira terapiju ili te pozove na razgovor. U 12 je ručak. U 14 je druga doza tableta. U 17 i 30 je večera. U 21 je treća doza tableta.
Imamo grupni razgovor koji vodi psihijatrica, psihologica ili socijalna radnica gdje sjedimo u krugu i razgovaramo o svojim problemima, ali to nikada nije onako kako ja zamišljam. Uvijek neki pacijent preuzme riječ i priča 70% vremena. Ja bih voljela da svi pričamo po malo o svojim problemima. Također, rijetko će te osoba koji vodi grupne razgovore pitati kako si. Ti se moraš sam izboriti za svoju riječ. Grupni razgovori traju 45 minuta.
Zatim ide radna terapija gdje crtamo, pišemo pjesme i slično. Uzmite u obzir da je između toga svega pauza od negdje 3 sata. Tada sjedimo ili ležimo u svojim krevetima i družimo se. Ne smijemo ulaziti u tuđe sobe, ali ipak to radimo.
