Savjeti za djevojke

137) Sve u vezi moje anksioznosti

Pozdrav cure, nakon što su mi "rane zacijelile" mislim da je u redu da podijelim svoje iskustvo sa svima vama ovdje u vezi anksioznosti koju sam imala tri godine. Napisala sam oko deset nastavaka na temu anksioznosti, ali sam sve obrisala jer kada sam se napokon počela oporavljati, nije mi bilo ispravno da tako intiman dio u vezi moga mentalnoga stanja stoji tu ovako transparentno. Da ne duljim, krenimo na nastavak.

U prvom srednje, 2013. godine, probala sam drogu koja se zove Galaxy i navodno ju ni narkomani ne konzumiraju koliko je opasna. To mi je bio okidač za užasnu anksioznost koja je trajala godinu dana. Počela sam se bojati smrti, bolesti i imala bi konstantno anksiozne misli. Krenula sam psihijatrici jer više nisam mogla tako živjeti što je jako pridonijelo mom izlječenju u to vrijeme. To je bio cijeli drugi srednje. Prošlo je tako da sam dvije godine bila odlično.

Tijekom prve godine fakulteta, 2018. godine, upoznala sam dva dečka koji su redovito pušili marihuanu tako da sam i ja nekako s njima krenula pušiti. Još uvijek nisam bila svjesna što mi droga radi. Marihuana ne izaziva ovisnost i istina da je blaga naprema ostalima, ali zapamtite da je i ona također psihoaktivna droga.

Ta godina mi je bila blago depresivno-anksiozna, ali nisam shvaćala zašto. Krivila sam druge stvari. Trenutno osjećam ogromnu nelagodu prisjećajući se svega ovoga, ali pišem ovo ipak jer želim nekoga osvijestiti.

Dana 28.02.2019. godine imala sam nešto slično napadaju anksioznosti nakon što sam zapalila marihuanu i to je do dan danas, a i zauvijek će biti, zadnji put kada sam pušila marihuanu. Nakon toga je uslijedio pakao.

Krenula je užasno teška anksioznost koja je trajala godinu dana, a kasnije su došli drugi problemi koje je anksioznost uzrokovala koje neću ovdje pisati jer je previše intimno. Bila sam toliko loše da sam samo htjela da me nema.

Roditelji su sve znali i odlučili su me poslati u psihijatrijsku bolnicu jer više nisu znali što da rade sa mnom. Ja sam se složila. Naravno da ne bi otišla tamo da se nisam složila. To mi je ustvari dalo nadu da će mi biti bolje.

Primili su me i tamo je nakon tri godine meni počelo ići na bolje, i to ne kao prije, mišjim koracima, nego drastično bolje. Pogodili su mi lijekove, svaki dan sam bar dva sata šetala s pacijentima, upoznala prekrasne ljude s kojima sam još uvijek u kontaktu, zaljubila se, i riješila se strahova na kojima je bio ogroman naglasak kada se radilo o anksioznosti. Nakon mjesec dana sam izašla jer sam bila dobro i svaki mjesec mi je išlo samo na bolje nakon toga. Od osobe koja se molila da se ne probudi sutradan, danas ne želim ići spavati koliko mi je lijepo u životu. Zvuči možda neobično, ali stvarno je istina.

Najviše sam zahvalna Bogu. Davao mi je znakove da će sve biti na kraju u redu bez čega možda danas ne bi bila ni živa. Pomogao mi je, izliječio me i dao mi mir. Da nema Boga ne bi više ni bilo mene. Nisam nikakav vjerski fanatik, ne čitam Bibliju i ne idem u Crkvu, ali svakodnevno se zahvaljujem Bogu i obraćam kada mi treba pomoć. Naravno ima sitnica koje me smetaju i svaki put se na njima zahvalim Bogu što su mi to jedini problemi.

Stvarno sam jako zadovoljna, u miru, ispunjena i sve to dugujem Bogu, bolnici, roditeljima što su bili uz mene, prijateljima i pacijentima koju su sada postali također moji prijatelji s kojima sam mogla razgovarati o svemu.

Predajte se Bogu ako imate probleme, ne da izvučete korist, nego će te shvatiti koliko će vam ljepše biti u duši. Osjećam mir i sreću koju nikada prije nisam osjećala.

Sve što mi se loše dogodilo u osam godina koje su sada iza mene sam rezimirala u ovom nastavku poprilično šturo, ali samo zato jer ne želim ići u detalje i još više se prisjećati svega što je sada gotovo. 

Ako imate neki psihički problem, ne konzumirajte nikakve vrste droge, alkoholna pića i kofein, potražite pomoć i pitajte Boga za pomoć jer vam On nikada neće okrenuti leđa.

I zapamtite da poslije svake kiše dođe sunce ☼