Savjeti za djevojke

176) Imam 25 godina i nikada nisam bila u vezi

Jedna djevojka mi je predložila da pišem o vezama, kako održati zdravi odnos s partnerom i o dobrim stranama "soliranja". Ipak, kao što sami naslov kaže, nikada nisam bila u vezi tako da bi bilo glupo od mene dijeliti savjete o tome.

Nije mi jasno kako mi je tek sada pala na pamet ova ideja za nastavak, ali drago mi je da je. Iako ću se morati "ogoliti", nadam se da će vrijediti. Uvijek se trudim da ovo mjesto bude autentično, realno iz pruža vam savjete iz prve ruke pa krenimo (:

Nikada nisam voljela pokazivati svoje osjećaje, biti ranjiva, plakati pred drugima, grliti se i govoriti drugima riječi poput "volim te". To mi je oduvijek bilo neprirodno. Nisam bila netko tko se može zamisliti u vezi, također.

Srednja škola mi je otvorila vrata mnogim stvarima: zabavi, alkoholu, cigaretama, bogatijem socijalnom životu, dečkima i svim čarima i ne-čarima koje srednja donosi.

Tu je već krenula opasna nesigurnost u vezi činjenice što nikada nisam imala dečka. Nije to bio ustvari prvi srednje, već oni kasniji razredi. Svaka moja prijateljica je već imala vezu iza sebe, bila u vezi ili počela izlaziti s nekim, a ja sam bila sama.

Prvi put sam se poljubila s dečkom u prvom srednje. To je bio netko nepoznat, upoznala sam ga toga dana u društvu, napušili smo se i poljubili u prijateljevom stanu. Bilo mi je drago da sam to napravila kako bih mogla - ne znam kako da jednostavnije objasnim - staviti kvačicu na to. Pomislila sam super, poljubila sam se s dečkom, neću biti više čudna, mogu se hvaliti prijateljicama. Da, očajno.

Što je više vremena prolazilo, situacija je postajala teža. Naravno, sve je uobičajeno teklo u mom životu, bilo je dobro, lijepo sam se zabavljala kroz srednju školu, izlazila van, tu i tamo se poljubila s nekim u klubu, ali uvijek je ostajalo samo na tome. Poljubac s nepoznatim dečkom.

Onda je krenulo ona klasična pitanja poput što nije u redu sa mnom? jesam li neprivlačna? imam li neku ogromnu manu koju ja ne vidim, a drugi vide?

Oduvijek sam mislila da sam lijepa, da izgledam solidno i da sam dobra osoba. Naravno, nisam si baš desetka, ali s obzirom na to kako druge djevojke izgledaju, a imaju dečke, ja sam premija - bile su moje misli tada. Užasno.

Dani su prolazili, a i mjeseci, pa i godine. Postajalo mi je sve teže. Zašto nikada nisam imala dečka? Da budem iskrena, bili su ti i mentalni slomovi (povezani s dečkima koji su mi se sviđali, a većinu vremena mi se uvijek netko sviđao). Zatim sam si pokušala dati odgovor na to pitanje. Tijekom srednje stvarno nisam bila spremna za išta više od poljupca. Kada sam upisala fakultet bila sam užasno anksiozna tako da mi nije padalo na pamet ikoga si naći u tom kaotičnom periodu. Pa nekima dođe kasnije, nisam jedina itd. itd. itd.

Ipak, uvijek mi je podsvjesno to pitanje bilo u glavi. Zašto, zašto, zašto? Sviđali su mi se razni dečki, za neke sam mislila da se i ja njima sviđam, ali valjda smo se bojali napraviti prvi korak.

Godine su prolazile, a ja sam u jednom trenutku već pomislila - pripremite se - da sam ukleta. Netko je bacio kletvu na mene da nikada ne nađem dečka. Naravno, najlakše je okriviti nešto takvo nebulozno. Brzo me prošla ta bizarna misao.

Anksioznost me odvela na psihijatriju, a kada sam izašla iz bolnice, počela sam prvi put u životu "dejtati". Tada sam imala 22 godine. Nisam možda toliko uživala u tom kratkotrajnom dejtanju s njima, samo mi je to davalo nadu da je moguće. Da se mogu maknuti s te mrtve točke. Da postoji mogućnost da imam nešto s nekim. Tako mi je bilo lakše povjerovati da mogu biti u vezi jednoga dana. Jer već sam opasno počela gubiti nadu da ću ikada naći nekoga s kim ću konačno biti sretna.

Ono što sam povezala u tom trenutku bile su činjenica da sam bila odlično nakon izlaska iz psihijatrije i ono poznato "što zračiš, to privlačiš". Gledajući sada, možda je stvarno bilo tako. Tada sam bila super, uvijek dobro raspoložena, pozitivna i možda sam tako privukla dečke. Mislim, i sada sam super, ali valjda je ta 2021. bila baš odlična godina.

Zatim je i to prošlo, a ja sam se čak umorila od dejtanja. Htjela sam biti slobodna. I da, biti slobodna je oduvijek bila moja zona komfora. Jer ipak sam cijeli život slobodna. Da budem iskrena, oduvijek sam se bojala ljubavi. Izlazila sam s čak možda četiri dečka te godine, sa svakim u prosjeku mjesec dana, ali nismo se povezali na dublji način pa je odustao ili on ili ja od toga.

Ono što me umirilo bila je činjenica što sam izgubila nevinost s jednim. Super, prvi seks je riješen, neću biti više jedina u društvu koja nikada nije spavala s dečkom. Na neki način mi je bilo lakše, iako zvuči očajno. Da ne preuveličavam, htjela sam spavati s tim dečkom, sviđao mi se u tom trenutku i zanimalo me kako je to spavati s nekim.

Na neki način mi je to pokazivalo da se mičem s te mrtve točke. Ok, imala sam prvi poljubac, ok izašla sam na prvi dejt, ok izlazila sam čak mjesec dana s jednim i sada, imala sam prvi seks. Znači sljedeći korak je veza. Čekamo tu vezu. Čekamo, čekamo i čekamo. Toliko sam to čekala, a trebala sam živjeti. Uživati u slobodi iako znam da nekada nije tako lagano kada ti se netko sviđa i kada su svi oko tebe sretno zaljubljeni, a ti bi sve dala da možeš to imati. 

Je li jednostavno nije došlo moje vrijeme? Radim li nešto krivo? Moram li naučiti neku životnu lekciju prije nego što uđem u vezu? Možda još nije Božji tajming?

Svašta sam se pitala, godinama iste stvari dok nisam shvatila da lupam glavom o zid i ne dobivam odgovor. Tako da sam odustala. Iskreno, ne znam ni sama točni razlog, mogu nagađati, ali nadam se da ću jednoga dana shvatiti, vidjeti širu sliku i upoznati nekoga kada dođe moje vrijeme.

Moram priznati da tek sada vidim koliko sam griješila i koliko je sve bilo povezano s mojom nesigurnošću, baš sada kada ovo upravo pišem. Nikada nisam još cijeli tok ove situacije napisala nigdje, pa ni sebi.

Ako postoji još neka od vas ovdje koja nikada nije imala dečka i koja se slično osjeća - stvarno niste same. Ne mogu podijeliti baš neke savjete jer nisam ni ja u potpunosti savladala "soliranje" iako sam trenutno u fazi kada nemam potrebu nekoga imati. Ovo neka barem onda bude utjeha vama koje imate istu ili sličnu situaciju. U redu je što nikada niste bile u vezi, svatko ima drugačiji životni put, u redu je što se osjećate čudno u vezi toga, u redu je željeti imati nekoga, ali probajte da vam dečki ne budu sredstvo za ljubav. I možda najotrcanija stvar koju ću ovdje ikada napisati (ali istinita) dajte sebi tu ljubav (: