"Ako ikada padneš, ja ću biti tu."
Najlakše je odustati, najlakše je pasti; no ponekad, to je najbolje. Bez mučenja , problemi će uvijek biti prisutni, oni su uvijek tu i neće nikada otići; čovijek bi čak molislio da su oni jedini pravi prijatelji. Hoće li nas netko stvatno uhvatiti ako padnemo? Ne, neće, nikoga nije briga niti će ikada biti; sami smo se rodili, sami ćemo umrijeti.
Zašto mi ljudi uništavamo sve? Zašto moramo sve znati? Zašto se moramo dirati u sve? Uništili smo prirodu, nebo, livade,mora, vode zbog svoje radoznalosti. Sve ono što nam daje život,uništili smo. I ne, nećemo stati, takvi smo, počeli uništavati sami sebe. Obožavamo kad vidimo da netko pati, da ne zna da li će sutra biti živ, ne zna da li diše, nije svijesan da ga jedna odluka dijeli od onog najgoreg. Njegov je život, on je onaj koji odlučuje što,kako i gdje će s njime. Roditelji su ovdije samo kao pomoć, jer oni duže poznaju taj život nego mi i žele da naš bude kao njihov, no neće biti. Ničiji život nije isti.
"Ako ikada padneš, ne brini; ja ću biti onaj koji će te uhvatiti." - Louis Tomlinson.
Stajali smo i šutjeli. Oboje zatečeni njegovim postupkom, on me grili? Što? Da mi je netko rekao da će se ovaj scenarij desiti rekla bih mu da nije normalan i da ode u ludnicu. Louis Tomlinson nekog grli, misila sam da jedine osobe kojih on grli su njegove kurve u krevetu za jednu noć; vjerojatno samo glumi. Vjerojatno mu nije žao za niti jednu ružnu riječ koja je ikada izašla iz tih prljavih ustiju.
"Sto je ovo?" upitala sam i dalje se nalazići u njegovom zagrljaju. " Nisam siguran." odgovorio je i brzo me pribio uza hladan zid ove prljave prostorije. Bio je mokar, gledao me ravno u oči i ledio ih svojim tajanstvenim, mračnim pogledom. Kako tako neke svijetle oči mogu biti pune tame?
Pokušala sam se oduprijeti no nisam mogla; ne njegovim poljupcima po vratu. Samo ne to. Zašto je ovaj osjećaj bio toliko dobar, a toliko kriv? Zašto se nisam mogla oduprijeti tome? To je jače od mene.
Uhvatio mi je svojom jednom rukom za zapešće moje obje i podigao ih iznad moje glave ljubeći moje usne i polagano se spustajući na vrat. Ostavljao je mokre i toliko vruće poljupce da mi je cijelo tijelo gorjelo. Lijevu ruku je držao ispod moje majce, hrapavim prstima prelazeći preko mog trbuha.
" Ne mogu više trpit ovo." podigao me i udarila sam leđima o hladan zid još jednom, no tu bol sam prešutila, bila sam fokusirana na njegove hrapave usne koje je ljubilo milion cura prije mene. Što si ovo dopuštam? kriste, kako ću žaliti kasnije. Što se upravo događa i kako će ovo završiti. Oboje smo znali kako će ovo završiti no zašto se prokleto nisam protivila tome?
U prostoriju je uletio dečko plave kose, samo u majci; izgledao je kao da je tek izašao iz kreveta. "Louis nosi se i riješavaj onaj problem dole kako god znaš i umiješ!" hrapav glas je zavladao sobom i Louis je preokrenuo očima. " Jebi se, imam važnijeg posla." okrenuo se i pogledao ga. " Hajde, ne seri riješit ćeš to poslije." nakon tih riječi on se ipak odmaknuo od mene. Kako sam se u tom trenutku osjećala? Više poniženo nego što mi je bilo žao. Maknula sam njegove ruke i stala nogama na pod.
" Obećavam da ćemo ovo dovršiti..." pomilovao me rukom po obrazu, okrenuo se i laganim korakom izašao samo tako. Zašto sam mu uopće dopustila ovo? Što mi se događa?