Part 42

462 34 7
                                    

-Šta je bilo?Nisi srećan što sam ovde?-pitala me je udelivši mi jedan od njenih prelepih osmeha.

-Ne,nije to,samo...Šta ćeš ti ovde?

-Zaista bi bilo zlobno od mene da ne dođem na rođendan svog dečka,zar ne?

-Da,ali...

-Zašto si tako komplikovan?!Tu sam,sad ćuti.-rekla je i poljubila me-Nije važno kako...

-Ok,ok,nije važno kako,važno je da si tu.Hajde,idemo...

-Kuda?

-Gde god hoćeš,samo ne ovde.

-Zašto?

-Zato što...Pa zato što...Ne znam zašto,ali idemo negde drugde.

-Ne mogu tako.Tvoja porodica me je ovde pozvala i ne mogu tek tako da odem.Moram malo da ostanem ovde.

-I moj bože!-ciknula je baka-Kako fina devojka!Dušo,ponašaš se kao prava plemkinja,poput neke princeze!

-Oh...Pa,hvala...-rekla je Džo pocrvenevši.

Nekako je uvek bila tako stidljiva kad neko pričao njoj nešto dobro.Većina devojaka bi bila ponosna na sebe i jako uobražena da su na njenom mestu.Lepa je,ima bogatu porodicu,savršenog dečka...Ovo poslednje možda zvuči pomalo narcisoidno,ali,da li sam ja kriv što sam prosto rođen samo da bih bio njen?

***

Ovi matorci će da me izlude!Evo nas već pola sata ovde i stvarno mi dođe.da nekog ubijem! Mislim,jel moj rođendan ili nije?! Čini mi se da svi uživaju osim mene,čak i Džoana.U početku je bila stidljiva,ali sad...Sad priča trista na sat!Izgleda kao da je ona iz ove porodice,ne ja.Ona dva idiota od mojih rođaka su sve vreme pokušavali da flertuju sa njom,što očigledno nije palilo kod nje,ili nije primećivala,ili ih je prosto ignorisala,ali je MENI to mnogo smetalo.Nikad nisam bio ljubomorna osoba,ali odakle njima dvojici pravo da se nabacuju MOJOJ devojci?!Boga mi,ubiću ih obojicu ako ovako nastave.Ustvari,to će da se desi sa svima ovde.Ako je MOJA devojka,onda treba da provodi vreme SA MNOM,a ne sa mojom babom,tetkom i ostalim rodbinom!

-Ok,sad je dosta.-rekao sa na kraju.

-O čemu pričaš?-pitala me je Džoana glumeći zbunjenost.

-Znaš dobro.Idemo...

-Ali,Reksi!Tako lepo pričamo!

-Nema ali,ljubavi...-rekao sam i uzeo je u naručje.

-Šta radiš to,kretenu?!-pitala je smejući se.

-Spasavam te.

-O koga?

-Od njih!Kad te jednom uhvate,neće lako da te puste.

-Hahah,hvala ti onda.

-Pa kakva bih ja to osoba bio da be spasim.damu u nevolji?

Umesto odgovora,dobio sam još jedan poljubac.Bože,činilo mi se kao da sam u raju!Njene usne su tako meke,nežne...Zaboravio sam na sve loše što mi se desilo.Eh,kad bi takav trenutak trajao zauvek.Možda i bi da oboje nismo primetili da nas ostali gledaju kao najveće ludake i Džo je opet pocrvenela.

-Ok,ljudi...Mi smo gore,u mojoj sobi,ako vam nešto treba,ne uznemiravajte nas.Ako neko pita za nas,nismo tu.

-Ok,ne brini ništa,unuče.-rekao je deda-Ali morate nešto da mi obećate...

-Šta?

-Da će moj praunuk da dobije ime po meni.

Sad smo ja i Džo zamenili uloge.Ja sam bio crven od glave do pete,a ona se toliko smejala u mom naručju da sam je.skoro ispustio.Onda se ubacio moj otac:

I don't have power,I am a powerWhere stories live. Discover now