Nikol
Budi me Astrino igranje po krevetu i zvuk zveckanje posuđa u kuhinji. Otvorim oči i ugledam sestrinog malenog psa na krevetu, a iza nje otvorena vrata od moje sobe.
"Stefani, Astra je ponovno u mojoj sobi!!!" -Koliko sam joj samo puta rekla da je tom psu ili bilo kojoj drugoj životinji od danas uključujući i nju samu zabranjen ulaz u moju sobu.
"Pa dobro Stefani koliko sam ja tebi puta rekla…" -Uhvatim Astru i krenem prema njenoj sobi, ali čim izađem na hodnik ugledam Maxa i sjetim se svega.
"Max..." -Bože on je sinoć spavao sa mnom u krevetu.
Gledam u njega kao izgubljena dok mi se on zavodnički smiješka.
"Dobro jutro jedina koja." -Jedina, u vezi smo par sati i već sam mu jedina, ma kako da ne...
"Jutro." -Kažem tiho svjesna da stojim pred njm čupava i sva nikakva sa psom u ruci.
"Ne galami na Stefani, ja sam zaboravio zatvoriti vrata i to malo njuškalo je odlutalo do tebe."
"Astra, se zove."
"Znam, lijepo ime."
"Da, poklon od tvog prijatelja."
"I to znam, čak sam i bio sa njim dok je uzimao na čuvanje jednom."
"Ne sjećam se toga."
"Nije ni čudo, bila si u zanosnom zagrljaju vrelog meksikanca."
"Vrelog meksikanca?? O čemu ti pričaš?" -Protrljala sam oči kako bih se uvjerila da ovo nije san.
"O Viliamu i tebi!"
"Kad sam ja bila u zagrljaju sa...aaa ti si bio ovdje tu noć?!"
"Bio sam."
"Pa dobro mi tada nismo bili u vezi tako da nema razloga da budeš ljut i ljubomoran."
"Ima razloga ako te još uvijek zove."
"Ne zove me, znaš da ne pričam sa njim."
"Ko je onda doktor Viliam koji te zvao jutros oko sedam?"
"O Bože, koliko je sati?!"
"Devet i petnaest."
"Zašto me nisi probudio?! Imala sam operaciju jutros, izvini ali ja moram da idem."
Spustila sam Astru i potrčala u sobu da se na brzinu spremim za posao. Čim sam otvorila ormar Max se našao iza mene uzimajući mi haljinu iz ruke.
"Šta to radiš?" -Upitala sam ga.
"Ostavi to."
"Max moram na posao."
"Ne moraš."
"Moram!"
"Polako, smiri se prvo. Zvao sam Anu jutros i objasnio joj da ti danas ne možeš da dođeš i ona mi je rekla da nije nikakav problem te da će ti ona naći zamjenu."
"Zašto si to uradio?"
"Zato što ti treba odmora."
"Max nisi…" -Krenula sam ga kritikovati ali me njegov prst na mojim usnama zaustavio.
"I zato što želim da ovaj dan provedemo zajedno, samo ja i ti."
Svojim usnama je lagano klizio od mog obraza do mojih usna dok mi je njegov miris pomješan sa mirisom jutarnje kafe ispunjavao nosnice. Tek tad sam se probudila kako treba i taj miris zajedno sa osjećajima koje je u meni budila njegova blizina su me smirivali. Zaboravila sam na posao kao i na cijeli svijet, željala sam samo taj zagrljaj i ovaj mir koji dolazi sa njim. Ako zeli dan sa mnom dobit ce ga.
"Tako, polako i smireno Nikol. Nisam znao da si tako temperamenta od ranog jutra." -Zadirkivao me i dalje se igrajući sa mojim usnama.
"Dobro priznajem, probudila sam se malo...inače ne ustajem ovako kasno, ne znam šta mi je bilo."
"Umorna si i treba ti odmora."
"Ja sam gladna Max." -Slatko se nasmijao na to i ponovno poljubio moje usne.
"Znam, zato sam ti i napravio doručak."
"Ti? Meni? Napravio? Doručak?!!"
"Da ljubavi, ja tebi napravio doručak. Zapravo ne tebi već nama." -Rukom je dodirnuo moj stomak dok mi je riječ 'ljubavi' odzvanjala glavom.
"Stvarno?"
"Stvarno."
"Dobro ajde da vidimo i iskreno se nadam da kuhaš bolje od Lea jer ne želim da zaglavimo u urgentom centru ovako rano ujutro." -Sjetila sam se Leovog kuhanja za Stefani, na što se on glasno nasmijao.
"Bolje kuham od njega, ne brini."
Poveo me prema kuhinji a na trepezarijskom stolu bio je raj za moje trudničke oči. U raznim posudama, manjim i većim, nalazila se različita jela, a sve zajedno izgledalo je kao pravi kraljevski doručak.
"Toliko hrane??"
"Nisam znao šta voliš pa sam..."
"Napravio sve?!" -Pogledala sam ga, a on se ponosno smješkao.
"Sviđa ti se?"
"Naravno da mi se sviđa, samo..."
"Samo šta? Ako želiš nešto drugo nazvat ću nekoga da donese."
"Šta bi drugo željela kad ovdje ima i ptičijeg mlijeka. Sam si ovo napravio Max?" -Sumnjičavo sam ga pogledala.
"Sam, a i Stefani mi je malo pomogla."
"Stefani? Ta ne zna krišku da namaže, a da ne poruši pola kuhinje." -Pogleda sam u kuhinju iza sebe i nije bilo tragova kuhanja osim šolja za kafu na stolu i svega dve posude u sudoperi.
"Oprao si suđe od sinoć?" -Upitno sam ga pogledala jer sam znala da ih Stefani ne bi oprala nakon naporne smjene na poslu.
"Jesam."
"A Magda?"
"Vaša kućna pomoćnica, jako prijatna žena."
"Upoznao si je?"
"Da, dao sam joj slobodan dan."
Gledala sam u njega kao u vanzemaljca pokušavajući smiriti svoje misli. On je savršen, muškarac iz mojih snova. Je li ovo stvarnost?
"Nadam se da se ne ljutiš, želio sam da budemo sami." -Nastavio je kad je shvatio da ga čudno gledam.
"Ne, nema problema."
"Odlično, sjedni onda." -Poslušala sam sam i sjela kao hipnotisana gledajući ispred sebe.
Na stolu se nalazilo više hrane nego sam mogla pregledati od mesnih kuglica prelivenih nekim sosom do piletine, gljiva, raznih umaka, palačinki više vrsta i slanih i slatkih do namaza, lisnatog tijesta, sendviča, voća i orašastih plodova. Sve u zasebnim tanjurima sa bokalom cijeđenog soka od naranče, čajem i kavom.
"Odakle ti sve ove namirnice?"
"Bio sam u kupovini."
"Sve to si stigao do devet."
"Do sedam ljubavi."
"Kad si to ustao?"
"Rano."
"Nisi mogao spavati? Je li ti bilo neugodno?"
"Ne, bilo je savršeno. Tebi, jesi se naspavala?" -Klimnula sam glavom u znak potvrde jer sam već gurala u usta jedan od slanih palačinki koji mi je bio najprivlačniji.
"Mmm.." -Uzdah mi je pobjegao sa usna od savršenstva okusa u mojim ustima.
"Sviđa ti se?" -Upitao me.
"Savršeno je!" -Odgovorila sam punih usta na sto se on blago nasmiješio.
"Izvini, kad sam gladna jedem kao životinja." -Sačekala sam da progutam sam hranu pa se pristojno izvinula.
"Ne brini za to, samo jedi. Voliš li sir?"
"Volim."
"Onda probaj ovo." -Na tanjur ispred mene stavio je lisnato tijesto punjeno nečim, nisam znala šta je unutra ali je mirisalo fantastično. Izbezumila sam se kad sam ga probala, hrskava površina, a ispod tijesta kremasta smjesa sa okusom sira. Nikad nisam vidjela nešto takvo pa nisam ni znala šta je, ali sam odmah posebnula za još dva komada.
"Prijatno." -Nasmiješio mi se dok je stavljao nešto hrane i sebi u tanjur.
"Hvala, također. Max stvarno si ovo sam napravio?"
"Jesam, šta je toliko čudno. Ja volim da kuham."
"Volis da kuhaš?"
"Da. I kuham kad god imam priliku što je rijetko od posla."
"Nisam to očekivala od tebe, iznenadio si me."
"Zašto?"
"Nekako mi ne ide uz taj tvoj mračni lik."
"Mračni? Ja sam tebi mračan?" -Nasmijao se kao da sam ispričala neki vic.
"Pa da, veliki šef stalno ljut i namršten."
"Nisam takav privatno Nikol, samo nekad izgledam tako, a ljudi zbog mog posla stječu pogrešan dojam o meni."
"Vidim."
"Upoznat ćeš me."
"Radujem se tome." -Nasmiješila sam mu se.
"A ja se radujem što ću svako jutro da te gledam kako jedeš." -Komad krofne mi je umalo ispao iz usta kad je to rekao.
"Khmm svako jutro?"
"Da, svako jutro."
"Mi nismo.."
"Šta?"
"Kako svako jutro Max?"
"Pa lijepo draga."
"Nemoj tako da me zoveš."
"Kako tako?"
"Pa tako to draga, dušo, ljubavi.."
"Zašto ne?"
"Čudno mi je, nisam navikla na to."
"Onda se navikni."
"Max?"
"Kaži ljubavi?"
"Je li ono od sinoć bila stvarnost?"
"Želiš li da bude?"
"Naravno da želim."
"Onda jeste."
Samo sam nastavila da jedem bez riječi.
"Nisi sretna zbog toga?" -On je nastavio kad nisam ništa rekla.
"Jesam."
"Ne izgledaš sretno Nikol."
"Samo sam malo zbunjena."
"Zašto?"
"Glupo je."
"Nije, kaži mi."
"Nisam navikla na sve ovo, sve mi je nestvarno i.."
"Iii?"
"I plašim se."
"Čega se plašiš? Mene?"
"Ne. Da. Ne, ne znam."
"Nema potrebe da se plašiš Nikol ja sam tu i uvijek ću biti uz tebe i uz našu bebu."
"Kad to tako kažeš.." -Zastala sam.
"Šta?"
"Zvuči savršeno."
"I jeste savršeno."
"U tome i jeste problem Max, odrasla sam svijetu koji je bio mnogo toga ali nikad savršen. Ja u savršenstvo ne vjerujem, jer znam da je uvijek neka laž iza toga."
"Slažem se i razumijem da se plašiš, znam i kakav si život imala Nikol i znam koliko ste se ti i Stefani napatile kroz sav taj period. Baš zbog toga želim da od sad pa nadalje imaš život kakav zaslužuješ i znam da ti ga ja mogu pružiti. Daj mi priliku da ti pokažem koliko možemo biti sretni i ne obaraj glavu dok ti pričam, gledaj me u oči."
"Zašto u oči?"
"Tako ćeš znati da ti govorim istinu."
Naš razgovor prekinulo je zvono njegovog telefona. -Izvini me, moram da se javim.
"Posao?"
"Da."
Izašao je u drugu prostoriju i javio se na telefon a ja sam nastavila da uživam u njegovom kulinarskom remek dijelu.
"Izvini, zadržao sam se."
"Problemi na poslu?"
"Tu i tamo."
"Zar nećeš danas ici na posao?"
"Ne, rekao sam ti ovaj dan je samo za nas dvoje."
"Voljela bi da me ubuduće prije obavjestiš kad imaš ovakve planove."
"Ne sviđa ti se ideja."
"Sviđa mi se Max, ali i ja imam posao."
"Nikol trudna si."
"Bez obzira na to i dalje moram da radim."
"Zašto ne uzmeš godišnji?"
"Zato što to u ovom periodu nije moguće, znaš da sam skoro proširila polikliniku."
"Znam, ali zašto ne možeš uzet godišnji. Ti si šefica i možeš ga uzimat kad god želiš?"
"Max moram da radim još par mjeseci, nakon toga ću uzeti trudničko jer moram. Do tad ću valjda uspjet spremit polikliniku na moje odsustvo."
"Može da radi i bez tebe neko vrijeme."
"Ne može, svi glavni poslovi se vrte oko mene."
"Dobro, ne želim sad da razgovaramo o tome, ali definitivno ćemo pričati na tu temu."
"Nema potrebe da pričamo o mom poslu jer to je moja odluka." -Prešutio je pa sam nastavila. -"Jedi, nisi ništa jeo."
"Hoću, a ti se spremi."
"Gdje idemo?"
"Na jedno mjesto."
"Gdje je to mjesto?"
"Spremi se i vidjet ćeš."
"Kako da se obučem?"
"Kako god želiš, ja moram na kratko da odem do kuće i vratit ću se po tebe."
"Sad, odmah?"
"Pa ne baš odmah draga, pusti me da uživam u jutru sa tobom."
"Jutro, sad će podne." -Nasmijala sam se.
"Nisam ja kriv što se moja djevojka budi u deset." –Zadirkivao me.
"U devet."
"Kako ti kažeš ljubavi."
Nastavio je sa doručkom, a ja sam uživala u najboljoj kavi koju sam probala ikad.
"Šta je u ovoj kafi?"
"Ljubav draga?"
"Ozbiljno te pitam, nikad nisam probala nešto ovakvo."
"Ja je pravim malo drugačije."
"Šta je drugačije?"
"To je tajna."
"Ma daj, stvarno mi nećeš reći?"
"Ne."
"Zašto ne?"
"Zato što hoću da imam izgovor da ti je svakog jutra sam pravim."
Nisam ništa rekla na ovo, nisam ni mogla jer su nam usne bile zauzete nekim drugim aktivnostima puno zabavnijim od pričanja, a i da sam mogla ne bih se bunila.
Imati ovakav doručak uz ukusnu kafu, savršen pogled na New York i na te oči koje sam voljela bilo je puno više nego sam ikad očekivala od života.
Već dva sata kako je Max otišao, a ja još uvijek nisam svjesna svega što se desilo između nas. Pripremila sam sebi kupku kako bi razabrala misli ali mi ni to nije uspjelo. Sve o čemu sam mogla misliti bile su njegove usne i golicanje njegove brade na mojoj koži.
Stefani se vratila sa posla i bila jako uzbuđena iako nisam znala razlog tome. Natjerala me da obučem jednu od haljina moju je kupila za sebe ali navodno nikad ne planira obući što je bila laž samo kako bih je ja probala. Na kraju sam je ipak obukla i u potpunosti se zaljubila u nju.
Bijela ljetna haljinica do koljena, a pozadi nešto duža, veliki dekolte koji mi je savršeno stajao zahvaljujući mojih trudničkim grudima. Vez ispod grudi i preko stomaka bio je ručni rad i tu je haljina bila malo šira tako da je skoro pokrivala moj već izraženi trbuh. Leđa su bila do pola otkrivena i haljina je imala više slojeva tako da nije bila providna.
Pored toga što me natjera da obučem haljinu umjesto udobnih pantalona inzistirala je da me ona sama našminka. Cijelo vrijeme je bila čudna po tome sam shvatila da ona i Max vjerojatno imaju neki plan zajedno pa sam je pustila da radi šta želi. Šminka je bila previše za običnu večeru na što je ona ponosno odgovorila 'Nikad nije previše i prelijepa si.'. Nakon toga uvila mi je kosu na figaro i konačno sjela zadovoljna svojim radom.
Kad sam je se oslobodila nakratko sam nazvala Anu kako bih joj dala upute za sutra, jer ni sutra ne planiram na posao. Kroz cijeli razgovor je bila krajnje neozbiljna što nije ličilo njoj, ali sam pretpostavila da je i to zbog Maxa pa nisam ništa rekla.
Naslutila je da se nešto desilo i htjela je detalje, sreća pa nisam imala vremena za priču jer me Max već čekao ispred zgrade. Zgrabila sam bijelu torbicu, obukla sandale sa punom petom, pozdravila sestu i izjurila iz stana.
Ispred zgrade čekao me Maximilian obučen u bijele pantalone i bijelu košulju i naslonjen na crnog ford mustanga koji mu je savršeno pristajao.
"Lijep auto."
"Sviđa ti se?"
"Da, jak i elegantan, odgovara ti." -Nasmijao se i uputio mi sladak, ali nažalost brz poljubac.
"Kasniš."
"Izvini, pričala sam sa Anom u vezi posla."
"Aha, je li sve uredu?"
"Da, sve je odlično."
"Super, onda idemo."
"Idemo."
Otvorio mi je vrata suvozačkog mjesta, smjestio me pa nestao. Kroz zadnje staklo sam vidjela našeg vratara kako nešto stavlja u gepek i Maxa kako se rukuje sa njim.
"Šta je to bilo?"
"Ništa."
"Odakle ti znaš našeg vratara?"
"Prijatan čovjek, znam ga iz viđenja."
"Hmm. Nećeš mi reći gdje idemo?"
"Strpi se malo i vidjet ćeš." -Pogledala sam ga namršteno, a on se nasmijao.
"Nemoj tako da me gledaš."
"Kako tako?"
"Pa tako, ljutito."
"A zašto ne?"
"Zato što imam poklon za tebe."
"Poklon?"
"Da, pogledaj pozadi." -Okrenula sam se i ugledala ogroman buket crvenih ruža u ukrasnoj crnoj-zlatnoj kutiji.
"Prelijepe su Max, hvala ti."
"To nije sve, uzmi tu kutiju pored njih."
Pogledala sam ga začuđeno, ali sam ipak posegnula za malom svijetložutom kutijcom, pažljivo sam je otvorila i rastopila se. Unutra se nalazio par bebi benkica u bijeloj i žutoj boji, nekoliko šarenih čarapica za bebu i najslađe od svega malene žute patikice.
Oduševljeno sam pregledala svaki komad do detalja dok se moje srce topilo od topline. Iako sam već davno odmakla u četvrti mjesec još uvijek nisam ništa kupila za bebu, ni sama ne znam šta sam čekala, ali eto čekala sam.
"Ovo je preslatko!"
"Draga, vidim da si više uzbuđenja zbog te male kutije nego velike kutije sa ružama. Izvini što moram da te razočaram, ali to nije za tebe."
"Znam, ali tako je slatko da bih mogla da ih pojedem." -Smijali smo se oboje.
"Kupio sam u žutoj i bijeloj boji, jer još uvijek ne znamo pol djeteta."
"Stvarno je prelijepo. Hvala ti Max."
"Zahvalit ćeš mi se kasnije." -Namignuo mi je dok je zlobni osmijeh igrao na njegovim usnama.
"Ako želiš da saznamo pol bebe, znaš da možemo."
"Volio bih, naravno ako se ti slažeš sa tim."
"Ići ćeš sa mnom na pregled?"
"Naravno da ću ići, ne bih to propustio ni za šta na svijetu."
"Hvala ti."
"Hvala tebi." -Poljubio je moju ruku i zaustavio auto.
"Zašto smo došli ovdje?" -Upitala sam ga kad sam shvatila da smo ispred njegove firme.
"Jesam li ti rekao da se strpiš?"
"Ufff.."
"Dođi sa mnom. " -Izašao je iz auta pa pomogao meni da izađem, a zatim iz gepeka izvadio dva kofera među kojima sam prepoznala svoj.
"Je li to moj kofer?"
"Ma ne..."
"Max!"
"Naravno da je tvoj ljubavi, ne brini Stefani ti je spakovala sve što trebaš."
"Trebam za šta?"
"Puno me pitaš, dođi."
Krenuo je prema ulazu gurajući oba kofera dok sam ja poslušno koračala za njim. Na ulazu ga dočekao jedan čovjek iz njegovog obezbjeđenja kojeg sam viđala i ranije. Preuzeo je kofere i uputio nas prema liftu, a zatim ušao za nama.
Za njim ušla su još dvojica od kojih me jedan pozdravio, bio je moj pacijent. Uzvratila sam pozdrav i crvenila okružena gorlilama oko sebe dok se Max igrao svojim usnama na mojoj ruci.
Promeškoljila sam se par puta kako bih mu dala do znanja da mi je neugodno, ali njemu društvo u liftu očito nije smetalo.
Na zadnjem spratu vrata lifta su se otvorila, a ja sam zajedno sa gorilama izjurila van ostavljajući Maxa iza sebe. Popeli su se uz stepenice otvarajući mi vrata krova zgrade.
Zakoračila sam vani i ostala zaleđena gledajući u veliki crni helikopter sa Maksovim prezimenom na svom repu. Vjetar mi se igrao sa haljinom ali trenutno nisam obećala pažnju na to uprkos hladnoći koji mi je milovala gole butine.
"Popravi haljinu Nikol." -Max se stvorio iza mene bijesno gledajući u svoje obezbjeđenje koje je zurilo u mene.
"Šta je ovo?" -Upitala sam ga ignorišući njegovu naredbu od maloprije.
"Idemo na kratko putovanje."
"Putovanje, kakvo putovanje?"
"Jesi li ikada čula za otok Maui?"
"Havaji?!!"
"Da, draga."
"Max ti znaš da sam uzela dva dana slobodnog i da ne mogu više od toga, a jedan dan smo već potrošili."
"Ne brini se za to, sve sam dogovorio sa Anom."
"Što objašnjava zašto je bila čudna tokom cijelog razgovora. Fino bogami upleo si se sa mojom sestrom, mojim vratarom i još sa Anom i mojim poslom. Šta je sljedeće?"
"Popravi tu haljinu, uđi unutra i vidjet ćeš." -Glavom je pokazao prema helikopteru, inače bih se bunila, ali nešto u tom pogledu me spriječilo.
Ušla sam i poslušno sjela na mjesto koje mi je rekao, a on je sjeo pored mene. Dvojica koja su ušla za nama u lift sjedila su naprijed, jedan od njih mi je pomogao da se vežem što se Maxu nije svidjelo, ali je prešutio.
Uživala sam u pogledu na New York sa ove visine, a Max je cijelo vrijeme uživao u pogledu na mene.
"Zašto me tako gledaš." -Upitala sam ga kad smo konačno stigli.
"Zato što te volim."
"I ja tebe." -Poljubio me.
Kad smo stigli prebacili smo se u ogromnog crnog mat džipa sa zatamnjenim staklima. Promatrala sam njegov izraz u autu pokušavajući shvatiti o čemu razmišlja, ali nije mi baš išlo. Pogled mu je bio izgubljen u daljini kroz noć, vjetar se kroz prozor igrao sa njegovom crnom kosom, a mene su jagodice srbile od želje da je dotaknem. Njegove oči u mraku izgledale su potpuno crne s tim meni još privlačnije.
"Jesi li ljut?"
"Nisam."
"Šta ti je onda?"
"Ništa samo sam se malo zamislio."
"O čemu razmišljaš?"
"Ni o čemu bitnom, lijepa ti je haljina i izgledaš prekrasno, nisam te pohvalio."
"Hvala ti, ali zasluge pripadaju Stefani. Kladim se da nije slučajnost to što smo noćas uperareni, oboje u bijelom."
"Naravno da nije." -Namignuo mi je i osmijeh se ponovno vratio na njegovo lice.
"Nemoj to da radiš."
"Šta to?" -Primaknuo se i obgrlio me rukama.
"Pa to sa očima."
"Ništa ja ne radim."
"Max!!"
"Ne sviđa mi se da nosiš takve haljine pred drugima."
"Uff zašto ne? Haljina je prelijepa."
"Jeste, ali gore na krovu..."
"Ljut si zato što mi se haljina malo podigla na vjetru?"
"Ljut sam jer je ti nisi popravila, a bila si okružena muškarcima."
"Bila sam u šoku i nisam to ni primjetila dok mi nisi rekao."
"Dobro, znam samo..."
"Ljubomoran si." -Smješkala sam se zadovoljno.
"Jesam i još uvijek nisam dobio objašnjenje zašto te je Viliam jutros zvao onako rano?"
"Viliam je moj prijatelj iz djetinjstva Max i ima pravo da me zove."
"Ne gleda te kao prijateljicu, znaš to."
"Znam, ali to ne mijenja činjenicu da smo najbolji prijatelji. Trenutno smo u svađi i ne razgovaramo, ali kad budemo razgovarali ti nećeš imati ništa protiv toga."
"Ako budete razgovarali!" -Ispravio me.
"Max, Viliam mi je poput brata, ne osjećam se tako prema njemu i nema potrebe da brineš."
"Dobro."
"Sigurno dobro?"
"Sigurno draga."
"A i taj Doktor Viliam od jutros je jedan od mojih uposlenika, hirurg. Zar misliš da bi najboljeg prijatelja u imeniku oslovila sa Doktor Viliam?"
"To ima smisla, a kako sam ti ja memorisan?"
Progutala sam knedlu jer sam shvatila da uopće nemam njegovog broja, a nisam mu to smjela priznat. Već se bio namrštio na moju šutnju, ali moja sreća da su naš obavijestili da smo stigli pa je zaboravio na to.
Izašla sam iz crnog džipa koji nas je dovezao kad mi je jedan od radnika otvorio vrata. Puhao je blago vjetrić golicajiću moju golu kožu dok sam gledala u veliku drvenu ploču na kojoj je pisalo je 'Honokalani'.
"Je li ti hladno?" - Max me obgrlio kad je primjetio da sam se naježila, odahnula sam glavom.
"Sve je spremno gospodine." -Radnik je obavjestio Maxa.
"Odlično Henri, vratite se do kuće mi ćemo ostati ovdje."
"U redu, gospodine." -Brzo su upalili auto i nestali ostavljajući nas same na nekom putu.
"Kući?!"
"Kući koja je ovdje u blizini, na otoku. Ne brini tvoji obožavaoci neće daleko."
"Moji obožavaoci??" -Ponovila sam, ali me Max ignorisao.
"Vjeruješ li mi?" -Upitao me izvlačeći iz džepa plavu maramu.
"Da." -Odgovorila sam nakon kratkog oklijevanja.
"Onda se opusti, pokazat ću ti nešto."
"Može li bez marame?" -Upitala sam dok mi je vezivao maramu preko očiju.
"Ne. Vidiš li nešto?"
"Ništa."
"Odlično."
"Max ne volim ovo."
"Samo se opusti i vjeruj mi."
Uhvatio me za ruku i obrglio oko struka pa poveo negdje. Oči su mi bile svezane i nisam imala pojma gdje idem, ali sam ipak ostala smirena. Mogla sam da čujem valove kako udaraju o stijene koje su nas okruživale i osjećam miris mora svuda oko sebe. Bili smo blizu plaže obećala sam to po mirisu i po zemlji pod nogama.
Otok Maui je drugi po veličini havajski otok koji ima nekoliko plaža sa crnim pijeskom, a jedna od njih je Honokalani koja se nalazi u Wainapanapa Državnom Parku.
"Stigli smo. Jesi li spremna?"
"Spremna sam." -Odvezao mi je oči i zagrlio me sa leđa, a prizor koji sam ugledala oduzeo mi je dah.
Ispred mene se nalazila crna plaža ukrašena svijećama cijelom svojom dužinom. Oko ove prekrasne plaže se nalazi niz crnih vulkanskih stijena, pećina, i cijevi od lave. Put napravljen od drvenih baklji prolazio je kroz njenu sredinu i vodio je do bijelog stola sa dvije stolice zaštićenog šatorom sa samo dvije strane.
Krenula sam tim putićem prema šatoru gledajući u more u kojem se ogledala mjesečina. Plaža je izgledala kao zvjezdano nebo koje se izdizalo iznad nas i definitivno je nešto najljepše što je iko ikada uradio za mene. Kad sam došla do šatora začula se muzika, a konobar koji je stajao pored stola mi se naslonio u znak pozdrava.
Okrenula sam se da potražim Maxa, a on je bio tu, odmah iza mene. Klečao je na jednoj nozi sa prelijepim dijamantnim prstenom u ruci.
"Hoćeš li se udati za mene Nikol?"
Bilo je sve što sam čula prije nego sam se izgubila u moru emocija koje su me udarile poput tornada.
Ne sjećam se ni da li sam rekla da ili bilo šta drugo, sjećam se da sam ga zagrila i da sam plakala.
Nakon toga sam se nekako našla za tim stolom sa prstenom na ruci i čovjekom kojeg volim. Po prvi puta od kako sam zatrudnila nisam osjećala glad, pun stol hrane, a ja ne mogu da jedem.
"Sad me već brineš, sigurna si da ne možeš više?" -Maximilan se smijao.
"Ne mogu."
"Pojela si svega par zalogaja, barem uzmi još malo, zbog bebe." -Odahnula sam glavom.
"Kažem ti, nisam gladna."
"Dobro idemo onda."
"Gdje?"
"Kući."
"Kojoj kući?"
"Dođi pokazat ću ti." -Uzeo me za ruku i poveo za sobom, ni sama ne znam zbog čega, ali osjećala sam neku slabost u tijelu kao i jaku potrebu da mu budem bliže.
"Jesi li dobro?" -Upitao me kad sam zastala na pola puta.
"Dobro sam."
"Nikol, plašiš me."
"Malo sam se praviše uzbudila, a i ove sandale definitivno nisu za ovaj teren."
"Pa zašto tako ne kažeš." -Sageo se i podigao me u naručje kao da sam dijete.
"Max šta radiš? Spusti me, teška sam."
"Nisi."
"Maximilian ozbiljno ti kažem, spusti me!" -Nisam se vagala zadnja dva mjeseca iz straha od brojke koja bi se mogla pokazati na ekranu vage.
"Ne!"
"Dokle misliš da možeš tako da me nosiš?"
"Do tamo." -Glavom je pokazao prema ogromnoj bijeloj kući na kraju puta.
"To je daleko!"
"Nosio bih te ovako i do kraja svijeta Nikol."
"Ali teška sam."
"Meni nisi."
I zaista nisam bila, bez pola muke nosio me tako cijelim putem do kuće, a potom unio u kuću sve do kreveta svoje spavaće sobe.
"Mislila sam da ću barem imati svoju sobu." -Zadirkivala sam ga.
"Ne igraj se sa mnom Nikol, pristala si."
_________________________________________
Evo još jedno veliko poglavlje za vas kao izvinjenje što malo kasnim, nadam se da je vrijedilo čekanja. Ove sedmice čuvam sestri djecu i u haosu sam jer ne prestaju da vrište. Poglavlje sam pisala na mobitelu pod cikom i galamom i mogu da kažem da sad razumijem vas mame koje pišete za wattpad. Ovim putem ih posebno pozdravljam kao i sve vas, lijep pozdrav! ❤❤❤
#Ostanitekući, jer ne dešava se svaki dan da spašavate svijet u pidžami!
Dream_Nela ♡