Sestre 🔚~UchihaMikotoSama&Dream_Nela

12.

NIKOL

"Nikol, da li si to ti?"

Gledam u čovjeka koji doziva moje ime pokušavajući shvatiti odakle ga poznajem.

Gleda me široko otvorenih očiju kao da je vidio duha.

"Niky.."- Samo jedna osoba me zvala tako, samo jedna...

Na njegovom licu se razvuče široki osmijeh.

O moj bože... Pa naravno!

"Viliame!" - Konačno shvatim, gledajući u njega opčinjeno kao neka šiparica.

Obiđe oko auta otvori moja vrata i pruži mi ruku. Bez razmišljanja je prihvatim. Izađem iz auta i zagledamo se jedno u drugo i dalje držeći se za ruke.

Gusta smeđa nestašna kosa, tople smeđe oči i najslađi osmijeh. Kako je moguće da ga nisam prepoznala, ne vjerujem. To je on Viliam, moj najbolji prijatelj, moja prva ljubav, moje djetinjstvo.

Gledajući ga u oči osjećam se opet kao klinka od petnaest godina. Kroz glavu mi prolaze svi nestašluci koje smo radili zajedno, svo vrijeme koje smo zajedno proveli. Bili smo nerazdvojni godinama. Kako je moguće da je taj osmijeh ostao isti i taj topli pogled koji je grijao moje tijelo.

Stajali smo poput dvije budale, na hladnoći ispred glavnog ulaza bolnice, držali se za ruke i gledali jedno u drugo u čudu. Promatrajući, upijajući sve promjene koje nam je život nabacio. Nekad najbolji prijatelji sad neznanci koji se jedva prepoznaju. Trebalo bi biti tako, ali nije. 

On je i dalje Vili kojeg sam poznavala, on je i dalje moj prijatelj, iako se godinama nismo vidjeli i nemam pojma šta se dešava u njegov životu. Niti on zna išta o meni.

Propustili smo mnogo, ali osjećaj je isti.

Kao da čitamo jedno drugome misli u isti čas pustimo ruke i zagrlimo se. Prebacim ruke preko njegovog vrata, a on svoje preko mojih leđa i privučemo jedno drugo u čvrsti zagrljaj.

Tako je toplo, tako poznato, tako umirujuće.

"Ne vjerujem, mislio sam da te više nikad neću vidjeti."

"I ja sam. Toliko vremena je prošlo."

"Sad mi izgleda tako malo."

"Osjećaj je isti." -Kažem i odmaknem se malo od njega gledajuci ga u lice. Želim vidjeti njegov izraz.

"Osjecaj je i dalje isti."- Ponovi gledajući me u oči. Bože te smeđe okice, te fine ženske trepušice.

Nasmijem se, a on se blago namršti kao da zna zašto se smijem.

"Nisi se promijenio ni malo. Je li to moguće?"

"Ti jesi, jedva sam te prepoznao."

"Život."

"Život, da." – Odgovori pomalo tužno i dalje me ne puštajući iz zagrljaja.

Gledam ga i moje srce je puno.

"Tako mi je drago što te vidim."- Kažem tiho.

U tom trenutku pojavi se medicinska sestra u plavom odijelu

"Doktore trebamo vas, vaša smjena je počinje za pet minuta."

"Dolazim"- Kaže i dalje ne skidajući oči sa mene.

"Posao, kasniš..."

"Znam."

"Hladno ti je?"- Kaže i tek tad shvatim da sam bez kaputa izašla iz auta.