Sestre 🔚~UchihaMikotoSama&Dream_Nela

37.

Nikol

Bravo Nikol, ceo život si mene učila moralnim vrednostima i važnosti braka, a onda si sama postala devojka na jedno veče. Pravi si primer ugledne žene i majke za poželeti!

Stefanine riječi su mi odzvanjale glavom zabadajući se kao oštri bodeži u moje srce i cjepajući moju dušu na komadiće. Znala sam da neće posve normalno i mirno primiti vijest da sam trudna, ali nisam očekivala da će izgovoriti takve stvari.

Suze su mi se slijevale niz lice dok sam trčala iz zgrade, nisam mogla biti tu, morala sam pobjeći.
Pobjeći od Stefani, od njenih riječi, tona kojim ih je izgovarala i dva svjedoka koja je povela sa sobom kako bi svjedočili mome poniženju.

Bar Maximilian ništa nije rekao, stajao je kao ukopan od kako je ušao. Nije mi se ni obratio, samo me gledao. Znao je!

Nisam željela da saznaju na ovakav način. Ništa od ovoga nisam željela...

Zašto je Stefani bila takva prema meni? Znam trebala sam da joj kažem ranije i znam nisam sebi trebala dozvoliti da ostanem trudna sa čovjekom kojem sam bila samo dama za jednu noć. Znam da sam napravila veliku grešku i da će to trajno utjecati na moj daljni život, ali..
Zar nije mogla samo biti uz mene i podržati me bez obzira na sve? Zar nije mogla barem malo drugačije reagirati? Izgubila je bebu skoro, zar želi da i ja abortiram? Zašto Stefani?!
Uvijek sam bila uz nju i kad je pravila velike greške, galamila sam, ali nikad nisam bila toliko okrutna. Uvijek je znala da se može osloniti na mene i da sam tu za nju, bez obzira na sve.

Pomilovala sam malu izbočinu na svom stomaku dok su suze padale na trotoar ispred mene.

Nismo valjda ostali sami...

Prije par dana Viliam, moj najbolji prijatelj još iz djetinjstva me zaprosio i odbila sam ga. Odbila sam njegovu ponudu jer nisam se tako osjećala prema njemu. Mogla sam se udati za njega i osnovati obitelj sa njim, bili bi sretni ali to ne bi bilo to.
Nisam mogla pristati udati se za jednog čovjeka dok drugog sanjam u postelji. Što je najvažnije od svega toga, nisam to mogla uraditi Viliamu.
Voljela sam ga, kao prijatelja i kao čovjeka, i dobro sam znala da on zaslužuje više od mene. Zaslužuje ženu koja će ga voljeti i pružati mu ljubav, ali onu pravu ljubav. Ja nikada nisam mogla biti ta žena u njegovom životu.
Priznajem, imala sam priliku stvoriti savršen dom za svoju bebu i omogućiti joj da odrasta uz sretnu i zdravu porodicu, dobre roditelje, jer Viliam je sjajan. Znam da bi volio moje i Maxovo dijete kao svoje, znam to.
Možda bih drage volje i pristala provesti život pored tog savršenog čovjeka da nikada nisam upoznala Maxa ili da barem nikada nisam probala njegove usne.

Iako sam postupila kako sam mislila da je najbolje za sve nas, Viliam se nije složio sa mnom. Bio je povrijeđen mojim odgovorom i više nije želio da priča sa mnom.

Odjednom se rečenica; „Uvijek možeš računati na mene.", pretvorila u „Ne želim više nikad da te vidim u svom životu Nikol."

Da kažem da nije boljelo lagala bih, jer jeste. Boljelo me svako slovo koje je izgovorio taj dan i mislila sam da ne može gore od toga, ali izgleda da ipak može. Stefanine riječi od maloprije boljele su me deset puta više od Viliamovih.

Nisam to očekivala od nje, nisam bila spremna za ovo.

Nemoćna od hodanja sjela sam na klupu u parku, zagrlila svoje noge i plakala. Nisam znala šta drugo da uradim, niti sam bila sposobna za išta drugo.

Sva sreća pa smo živjeli u New Yorku.
Dobra stvar kod milionskih gradova jeste što nikoga nije briga, nije čudno vidjeti ženu u medicinskoj uniformi kako sjedi sama na klupi i plače. Nije čudno ni vidjeti čovjeka da vrišti na sred ulice ili beskućnika nasred parka, jednostavno nikoga nije bilo briga. Te su tužne scene postala naše svakodnevnica i više niko nije obećao pažnju na njih.