NIKOL
"I to je sve za danas."
"Dobro Ana, hvala ti."
"Ahh da ne zaboravim za desetak minuta Vaša sestra dolazi sa njenim dečkom, potvrdili su dolazak, tako da je ovoga puta sigurno."
"Dobro. Javi mi kad dođu."
"Naravno smjestit ću ih u Vašu ordinaciju i pozvati Vas kad dođu, do tad se odmorite; imali ste napornu sedmicu."
Okrene se da izađe, ali se onda vrati.
"Zamalo da zaboravim doktorice..."
"Šta je sad Ana, šta si izostavila?"
"Naš oralni hirurg..."
"Šta sa njim opet?"
"Ne znam kako ćete ovo podnijeti, ali.."
"Kaži Ana, šta je sa Džejkom?"
"Opet ga nema danas."
"Kako ga nema??!"
"Pa nema ga, tek nam je jutros javio da je spriječen da dođe na posao."
"Pa koji je ovo put u ova dva mjeseca, kakav je to način? Šta kaže kad se vraća?"
"Sutra ili prekosutra."
"Šta znači to "ili", nema ili pitala sam kad se vraća?!" -Zagrmila sam na Anu i pokajala se iste sekunde.
"Ne znam, nije rekao, a pitala sam."
"Znam Ana, izvini slaba sam na živcima ovih dana. Molim te oprosti."
"Ne brinite za to, znam da Vas ljuti kad su neodgovorni prema svome poslu, a i puno radite ovih dana."
"Moguće, ali nemam vremena za odmor."
"Nikol jesi li sigurna da je samo to u pitanju?" -Promijenila je glas u svoj prijateljski, zabrinuti glas.
"Na šta ciljaš?"
"Na to da Vas muči nešto drugo." -Gledala me kao da pokušava vidjeti kroz mene.
"Ne razumijem te, naravno da me muči to što je naš oralni hirurg odlučio ne pojaviti se na poslu, a ima zakazane operacije."
"Ne mislim na to, ne mislim na posao uopće."
"O čemu onda pričaš, sa Stefani nemam problema? Hvala Bogu od kako je sa Leom dosta sam mirnija."
"Ama ženo pusti Stefani, ta mala je našla sreću svog života, a ti?"
"Ana nemam vremena za ovo, donesi mi kartone pacijenata za Dzejkove operacije, danas pa ću vidjet kako to mogu završit."
"Hoćeš reći da te ovo ne dira ni malo?!" -Pogledala me podignute obrve dižući sa stola novine.
Na naslovnoj stranici slika Maximiliana kako se rukuje sa visokim sijedim čovjekom. Novi posao sa nekom avio kompanijom sklopljen, na slici su prisutni i drugi ljudi no niko toliko upečatljiv i bitan kao plavuša pored Maxa.
"Ne, zašto bi me to diralo? Sklopili su novu posao."
"Znaš ti o čemu ja pričam."
"Ne znam!"
"O gospodinu Maximilianu, ova plavuša ga drži ispod ruke. Ne dira te to ni malo?" -Stisnula je očima na mene pokušavajući izvući iz mene nešto, ali neće joj uspjeti. Jača sam od toga.
"Ne zanima me ni šta radi i sa kim radi taj tvoj gospodin Maximilian."
"Ne znam baš, nikada Vas nisam vidjela onako blisko sa nekim.."
"Po hiljaditi put Anna to nije bio poljubac, nije me poljubio."
"Možda Vas nije poljubio, ali je definitivno planirao."
"Ne bih mu to dozvolila."
"Nije mi se činilo tako."
"Gdje su ti kartoni Ana, ajmo se malo pokrenut imamo puno posla danas i NEMAMO vremena da ga trošimo na gluposti?"
"Donijet ću Vam ih, ne brinite se stići će se sve, one manje bitne ćemo otkazati i stvar riješena."
"Dobro, vidjet ćemo još."
"I samo još nešto da Vam kažem."
"Šta je opet?"
"Puno ste ljepši od nje." -Namignula mi je i izašla, a ja sam odahnula.
Mučilo me, malo je reći izluđivalo me to što ga vidim u novinama i što ga ta otrcana fufa drži pod ruku. Ko je ona? I zašto su tako bliski u javnosti? Naučila sam tekst iz članka napamet i nigdje u njemu se ne spominje njeno ime.
Maximilian mi se nije javio već dvije sedmice, nije došao ni na termin koji je imao zakazan, niti mi je odgovarao na pozive.
Jedan trenutak sve je savršeno, on se brine za mene, udvara mi se i tu je uz mene, a već drugi trenutak nestane bez traga i glasa.
Kao i uvijek kad bi me nešto mučilo ja bi radila, tako i sad. Radila sam skoro tri smjene i odlučila proširiti polikliniku. Zatrpala sam se poslom, ali nije mi pomagalo. Po prvi put u životu posao mi nije pomogao da skrenem misli sa njega, nisam mogla zaboraviti njegove dodire, njegove strasne poljupce i ta dva prelijepa smeđa oka.
Zašto nisam mogla prestati misliti na njega?
Zurim u njegovu sliku i tek tada shvaćam koliko sam ga zapravo poželjela. Tako bih ga voljela vidjeti uživo, osjetiti njegovu toplinu, njegov miris.
Voljela bih da je tu, ali nije.
Zatvorim oči kako bih se sabrala, ali umjesto toga moj mozak odlučiti otići nazad u taj dan kad sam ga posljednji puta vidjela i po ko zna koji puta analizirati sve što se desilo između nas. Iz tog sna me prekine zvuk telefona.
"Halo!"
"Doktorko Benet, Vaša sestra i gospodin Leo Anders su u vašoj ordinaciji. Da kažem da sačekaju?"
"Ne, odmah dolazim. Hvala Mia." - Kažem i poklopim slušalicu.
Spustila sam se na prvi sprat u moju ordinaciji gdje me na ulazu dočekao veseli Leo.
"Evo moje najdraže doktorke!" - Uzviknuo je i privukao me u topli zagrljaj.
Bio mi je jako drag, ali mu to nisam pretjerano pokazivala. Uvijek sam bila fina prema njemu, ali sam i dalje održavala tu svoju dozu hladnoće, ozbiljnosti i autoriteta.
"Svjestan si da je tvoja djevojka ljekar?"
"Jesam, ali ti si mi draža."
"Čuj too! I ti se slažeš sa tim Stefani?"
"Naravno sestrice, ja baš volim kad se vi slažete, ali je l' baš morate da se slažete oko mojih posjeta ovom tvom mučilištu?"
"I počinjemo!" -Sarkastično sam se nasmiješila i namignula Leu. -"Sjedni na stolicu." -Dodala sam obraćajući se Stefani.
"Auuu mene već boli." -Stefani je već počela sa dramom i to nije uopće bilo čudno za nju. Uvijek mi je trebalo pola sata da je natjeram da sjedne i bude mirna.
"Stefani, sjedni pa ovo je samo pregled." - Leo je smirivao.
"Ajj dobro, ali čekaj još malo." -Molila ga je.
"Ništa čekaj, moja omiljena doktorka danas ima puno posla, nećemo joj oduzimati vremena više nego je potrebno, zar ne ljubavi? A i ti sigurno ne želiš da ostanemo ovdje duže i propustimo naš zajednički ručak."
Dok je pričao gurao je Stefani prema stolici i nekako je sjela bez puno opiranja.
"Ne volim ovu stolicu." - Naravno nije moglo proći bez komentara.
"Tvoja je!" - Leo mi se nasmiješio.
"Impresivno, zadivljena sam. Meni je uvijek trebalo barem pola sata za to što si ti izveo u dva pokreta."
Leo se ponosno napuhao, a ja sam se nasmijala. Bili su mi neodoljivo slatki zajedno i sva ova scena u mojoj ordinaciji me po prvi put zabavljala. Do sad bih uvijek kad imam Stefani kao pacijenta popila tabletu ili dvije prije tog termina, za svaki slučaj.
"Dobro, ajde da vidimo šta imamo tu. "
-Lagano sam prišla stolici navlačeći rukavice i približavajući stalak sa instrumentima. Ovo je onaj dio gdje bi normlana Stefani već počela da vrišti, pustila bi i koju suzu, ali na moje ogromno iznenađenje ovoga puta ostala je mirna.
Gledala me svojim zabrinutim pogledom i znala sam sta je bilo u pitanju. Lea i ostale sam mogla zatvarati lažnim osmijehom, ali nju i Anu nikad. Previše dobro su me poznavale, sva iscrpljenosti, umor i briga čitala se na mom licu.
"Seko, jesi li dobro?" -Upitala me.
"Jesam, naravno." -Široko sam se nasmiješila i znala sam da nije kupila taj osmijeh.
"Sigurno, izgledaš..."
"Sigurno, samo sam malo umorna."
"Dobro, a je l' možemo mi da odložimo ovo?"
"NE! I Leo ne diraj to, to su sterilisani instrumenti." -Obratila sam se Leu kad sam ga ugledala da dodiruje sterilne instrumente golom rukom.
"Oprosti, neću više." -Izvinio se, a Stefani je bolno izdahnula.
"Dobro sam Stefani, ne brini samo puno radim ovih dana." -Uvjeravala sam je.
"Dobro, ako ti tako kažeš. A je l' stvarno nema ni jedan drugi termin za mene, bilo kad samo ne sad? Molim te Nikol."- Nisam je uvjerila, ali je barem pustila to za sad jer je bila previše okupirana svojim strahom od stomatologa.
"Ne!"
Detaljno sam pregledala usnu šupljinu svoje sestre dok sam neobavezno razgovarala sa Leom, Stefani je bila neobično mirna.
"Dobro." - Rekla sam kad sam završila i odmakla se od nje.
"Je l' završeno?" -Veselo je krenula ustati sa stolice.
"Nije, sačekaj." -Očima sam pokazala Leu i on se stvorio do nje kako ne bi pobjegla.
"Šta se desilo? Nije valjda da imam nešto pokvareno?"
"Nemaš sestrice, ali na gornjem prvom desnom molaru i gornjem drugom lijevom premolaru imaš malo karijesa, moramo to uklonit."
"Molim, ne moramo. Zašto bi? Ja volim da imam malene crne točkice na zubu, šta fali neka ih."
"Stefani, ne glupiraj se. Skinut ću ti to za dva minuta i tako ćemo spriječiti da se karijes dalje širi."
"Nemoj, molim te nemoj!!"
"Stefani ako ga ostavimo tu, proširit će se i pokvariti će zub. Daj mi dva minuta, zuljnut ću dva puta i uklonit ga, neće te boljet. Nećeš ni osjetit."
"Ali ja stvarno želim da imam zub na tufnice. Baš volim male crne točkice."
Na to smo ja i Leo prasnuli u smijeh.
"Te tačkice će da rastu, jesi li ti svjesna toga?"
"Neka rastu, što veće to bolje."
"Stefani!!"
"Dobro, doći ću da ih skineš, ali neki drugi put, sad žurimo na ručak."
"Ne žurimo imamo još vremena." - Dodao je Leo, a Stefani ga mrko pogledala.
Nakon kraćeg ubjeđivanja zašto nije dobro imati zub na tufnice nevoljko je otvorila usta dok je Leo cijelo vrijeme držao za ruku. Znam koliko je mrzila zvuk i osjećaj turbini u svojim ustima pa sam se trudila biti jako brza.
"Je l' gotovo?" -Sekundu kad sam se odmakla od nje Stefani je skočila na noge.
"Gotovo je, polako Stefani povrijedit ćeš se."
"Super, idem ja."
"Gdje ćeš?" -Upitali smo ja i Leo u glas.
"Pa idemo na ručak."
"Ali i ja danas imam termin, imamo još vremena nećemo zakasniti." -Odgovorio je Leo.
"Dobro, idem ja onda do Ane da vidim šta ima kod nje." -Izletjela je iz ordinacije jako zalupivši vratima, a ja i Leo smo ostali sami.
"Dobro gospodine Leo, izvolite." -Nasmiješila sam mu se pokazujući na stolicu.
"Vrlo rado doktorko." -Uzvratio je osmijeh i veselo sjeo na mjesto gdje je maloprije sjedila uplašena Stefani.
Dok sam radila zub Leo se trudio ćaskati sa mnom usprkos tuferima kojim sam mu napunila usta.
"Znaš šta me čudi?"
"Šta to?" -Upitala sam.
"Ti si jedini stomatolog kojeg znam a da je tako šutljiv dok radi."
"Ne razumijem, na šta misliš."
"Na način na koji komuniciraš sa pacijentima, ljubazna si, primiš ih, uputiš u ono što radiš i onda samo ućutiš."
"Pa kako ću drugačije?" -Nasmijala sam se.
"Pa znaš inače Vi stomatolozi nagurate pacijentu usta tom vatom ili čime već ne i onda krenete postavljat pitanja."
Nikad nisam razmišljala o tome, a sad kad razmislim stvarno i jeste tako.
"U pravu si." - Odgovorim mu.
"Zašto ti nisi takva?"
"Pa jednostavno nisam." -Slegnula sam ramenima.
"To je super, ti si super!"
"A ti si previše dobar, čudno mi je to. Šta ti treba od mene?"
"Molim, ma šta pričaš? Ja sam uvijek ovakav, znaš da te volim."
"Leo!!"
"Dobro, dobro. Kako si tako hladna tačno ste ti i Max savršen par."
Na spomen Maxovog imena sam se lecnula, sreća pa Leo to nije primijetio.
"Eto gotovo je."
"Tako brzo, pa ništa nisam osjetio."
"I to je to za sad nema više potrebe da dolaziš. Naravno do sljedeće kontrole, za par mjeseci."
"Super, koliko sam dužan."
"Ništa, ovo ti je gratis."
"Ma daj, znam da širiš polikliniku sad ti je potreban novac, a meni nije problem da platim dupli termin ili nešto takvo kako bi ti pomogao."
"Nije potrebno Leo, hvala ti."
"Ozbiljno mislim Nikol, ako ti je potrebana pomoć samo kaži, zašto da dižeš kredit kad ti ja mogu posuditi taj novac pa mi vratiš kad budeš mogla..."
"Hvala na ponudi, ali ne hvala."
"Dobro šefice, ti znaš moje je da ponudim."
"Znaš šta, previše si mi sumnjiv. Šta je u pitanju Leo, kaži mi?"
U tom trenutku na vratima se pojavila Ana.
"Doktorko Nikol, imate pacijenta u trojci."
"Dolazim Ana." -Klimnula je glavom i izašla.
"Dobro idem i ja."
"Ne ne, ti čekaj."
"Šta?"
"Šta si htio da mi kažeš Leo?"
"Ništa, žuriš. Ne želim da te zadržavam"
"Ne žurim kaži."
"Nikol, ja.."
"Je l' nešto sa Stefani?"
"Jeste."
"Šta je u pitanju, sad me brineš?"
"Nije ništa strašno."
"Pa šta je onda Leo?"
"Htio sam da zaprosim Stefani!" -Lupio je, a ja sam ostala u šoku.
"Molim, je l' se ti šališ? Leo to su ozbiljne stvari, ako se šališ sa mnom onda..."
"Ne ne, ne šalim se. Ozbiljan sam Nikol!"
"Ali vi ste u vezi tek par mjeseci odakle to sad? O Bože, nije valja trudna? "
"Nije ne, ništa od toga."
"Sigurno Leo?"
"Sigurno, samo želim.." -Zastao je.
"Šta? Kaži?"
"Nikol ja volim Stefani, volim je cijelim svojim bićem i znam da misliš da žurimo sa ovim, ali meni se ne čini tako. Želim da budem uz nju stalno i želim da bude moja. Zauvijek."
Gledala sam njegove plave oči dok je pričao i znala sam da je voli. Ljubav je blistala u njegovim očima, a kad su bili zajedno ta ljubav se osjećala u zraku.
"Vidi Nikol, ja znam da ti voliš svoju sestru i da je štitiš, vjeruj mi da poštujem to. Znam da želiš samo najbolje za Stefani, ali znaj da i ja želim isto to. Želim da učinim Stefani najsretnijom i najvoljnijom ženom na svijetu, a znam da to mogu uz tvoju pomoć i tvoju podršku."
"Ne znam šta da ti kažem, zatekao si me."
"Molim te pomozi mi Nikol, moje namjere su čiste i iskrene. Znam da i ti želiš ovo za nas, razmisli o tome i odgovori mi."
Bio ili ne u pravu, željela sam da uspiju. Željela sam da moja sestra bude sretna, a duboko u sebi sam znala da je ta sreća bio on. Stefani ga je voljela kao nikoga do sad i on je volio nju, to je sad bilo sigurno.
"Dobro!"
"Dobro? Šta je dobro Nikol, pristaješ?"
"Ne pristajem, ne prosiš mene, ali možemo pitati Stefani pa možda onda pristane."
"Stvarno?! Stvarno Nikol, hvala ti!!" -Zagrlio me sav srećan.
"Dobro, dobro Leo, polako. Još nije sigurno hoće li Stefani pristati."
"Kako misliš?"
"Jesi li ti razgovarao sa njom o tome?"
"Jesam i nisam, zašto?" -Zbunio se.
"Leo ja poznajem Stefani, trenutno nije najbolje vrijeme za brak u njenom životu."
"Na šta misliš?"
"Ti si zaboravio na Stefanine ambicije, njena specijalizacija..."
"Može ona da ide na specijalizaciju i udata."
"Pa može, ali.."
"Ali?!"
"Ne znam, pričaj sa njom o tome i vidjet ćeš."
"Planiram uskoro."
"Kad je to uskoro?!"
"Znaš da sljedeće sedmice imamo godišnjicu firme?"
"Nisam znala, ali sad znam."
"Pa ti i Stefani ste počasni gosti."
"I kakve to veze ima sa vašim zarukama?"
"Ti ćeš mi pomoći da je zaprosim to večer."
"Nije li to..."
"Ako kažeš brzo stvarno ću doživjet moždani."
U tom trenutku Ana se ponovno pojavila na vratima.
"Žao mi je što Vas prekidam, ali doktorice stvarno je hitno."
"Dolazim Ana."
"Odmah!"
"Idem, razgovarat ćemo o ovome Leo."
"Može, šta kažeš na večeru večeras?"
"Ne mogu, večeras radim. Dogovorit ćemo neki drugi dan."
"U redu, hvala ti puno."
"Budeš li me iznevjerio, zažalit ćeš to znaš?"
"Znam, znam; ne bih se igrao sa tobom."
"Dobro, pazite se. I sad znam zašto mi laskaš cijeli dan."
Na to se Leo nasmijao, a ja sam zašla iz ordinacije sa Anom te požurila niz hodnik u drugu ordinaciju. Na hodniku sam ugledala Stefani, bila je poprilično mirna, taj adrenalin od posjete moje ordinacije već je popustio.
"Nikol, gotovi ste?"
"Da tvoj momak te čeka u ordinaciji."
"Da, idemo na ručak konačno. Nisam ga vidjela kako treba cijelu sedmicu."
Bila je uzbuđenja i sretna poput malene djevojčice koja čeka poslasticu. U tom trenutku sam bila sigurna da nisam pogriješila što sam podržala Lea kad je to zatražio od mene. Čvrsto sam je zagrlila i suza mi je pobjegla iz oka, dok je Ana sve to promatrala u čudu.
"Šta se desilo Nikol, jesi li dobro? Je l' to plačeš?"
"Ne, čini ti se."
"Nikol?!"
"Volim te Stefani."
"I ja tebe sestrice."
Nadam se da ćete uvijek biti tako sretni.
_________________________________________
Dream_Nela ♡